Ko je Velibor Džomić?

Pop Velibor Džomić pjeva četničku pjesmu

Srpski pop Velibor Džomić, Predrag Peco Popović, Budimir Dubak i okupljeno društvo pjevaju četničku pjesmu „Sprem’te se, sprem’te četnici“:

„… Sprem’te se sprem’te četnici,
silna će borba da bude.

Zagrmi Draža vojvoda,
bacajte bombe četnici! …“

DŽOMA DIPLOMA

Velibor Džomić – dokazani fašist u mantiji i poznati prevarant – ne posustaje sa vrijeđanjem Crnogoraca i Crne Gore. S arogancijom i kuljom čiji obimi ne odgovaraju jednome svešteniku, a kamoli tituli “protojerej-stavrofor” kojom se Džomić kiti, iz petnih žila trudi se da svojom lažljivom gubicom popljuje ono što su naši preci kroz vjekove gradili i branili – čast crnogorskoga naroda i države za koju se krv prolivala!

Ovog Amfilohijevog skutonošu iz Kraljeva je čak i Dobrica Ćosić prozrio kao čovjeka „niskog morala, a velike pretenzije“.

Zašto mrziš Crnogorce, Džomiću, što smo ti uradili, što smo zgriješili? Da nijesmo izvršili najveći prijesup, za tvoju srpsku “crkvu” najveći grijeh – DA NIJESMO ODBILI BITI SRBI!? Valjda će nam Isus Hristos oprostiti što smo rekli NE tuđem imenu i branili svoju Crnu Goru i crnogorsku narodnost, ali tebi neće što siješ mržnju i razdor među jednim malim i napaćenim narodom! Ti i pukovnik RISTO RADOVIĆ, čija si vjerna biza, sami ste odredili svoju sudbu i navukli prokletstvo Svetoga Duha – jer ratnohuškačko velikosrpstvo jeste savršen ključ za vrata najdubljih hodnika pakla!

A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Jevanđelje po Luki 23:34)

Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauka u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodu našemu Hristu nego svom trbuhu, pa lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih. (Poslanica Rimljanima 16:17-18)

*

Iako je Velibor Džomić (rođen 1969) bez ikakvog formalnog teološkog obrazovanja – nema svršenu bogosloviju ni teološki fakultet – Amfilohije Radović ga je lansirao u najpoznatijeg paroha srpske vaseljene. Džomić je u propagandi Srpske crkve predstavljen kao pravni ekspert, ali sve njegove stručne reference ostaju veoma sporne i, najblaže rečeno, sumnjive.

Diplomirao je sa zakašnjenjem tek 2002, u trideset trećoj godini života, na nereprezentativnom Pravnom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici a magistrirao 2006. na još manje uglednoj adresi – izvjesnoj Privrednoj akademiji u Novom Sadu.

Zatim je – uz prisustvo Amfilohija i još nekoliko srpskih arhijereja – 27. decembra 2012. doktorirao na Pravnome fakultetu u Kragujevcu, ustanovi ozloglašenoj zbog afere masovne kupovine diploma, poznate pod nazivom Indeks. Da stvar bude još gora, tezu je odbranio pred prof. dr Nenadom Đurđevićem koji je upravo jedan od optuženih u IndeksuĐurđević je Džomiću bio mentor i 2006. kada je postao magistar. Drugi član komisije, Srđan Đorđević, Džomićev kum, takođe je „indeksovac“ optužen za prodaju ispita. Treći član bio je profesor podgoričkog pravnog fakulteta, kontroverzni Slavko Lukić, koga su „proslavile“ mnoge afere i skandali na podgoričkom Pravnom fakultetu.

Naziv Džomićeve odbranjene teze je Pravni položaj tradicionalnih crkava i verskih zajednica u R. Srbiji i R. Crnoj Gori. Godine 2009. je najavljivao doktorski rad pod naslovom Pravni položaj MPC-a od 1851. do 1929. godine, ali je tada nadležni profesor napisao izvještaj zbog koga ova tema nije mogla biti odobrena.

Pomenimo i to da je „dr“ Velibor Džomić najboljim pravničkim i moralnim uzorom proglasio srpskoga političara Vojislava Šešelja, predśednika Srpske radikalne stranke. Naime, Džomić je autor članka Svjedok nepokleka koji je objavljen u zborniku Duška Sekulića Luča vojvode Šešelja (Srpska radikalna stranka, Zemun 2009), đe je, između ostalog, napisao da je „bez obzira na presudu“, Šešelj sebe „prinio na žrtvu“ i da je ostao „svjedok nepokleka“ (str. 52-54).

Džomić je drugoga oktobra 2014. prisustvovao svečanome otvaranju Ravnogorskoga parka, podignutog u Bileći u čast četnika, odnosno tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini.

RISTO SOTONA I NJEGOVA BIDZA

ĐAVOLOV ŠEGRT

*

Kliknite na sliku za uvećanje sjajnog članka Dragutina Papovića Ostrašćeni protojerej:



Epska narodna pjesma
Doktoriranje prote Džomić Velibora

Šta se ono čuje iz daljine?
Da l’ udara more o mramorje,
Il’ se biju na planini vile,
Il’ gromovi gađaju dubove?
Nit udara more o mramorje,
Nit se biju na planini vile,
Nit gromovi gađaju dubove,
Šenluk čini Velibor Džomiću,
Beko Baron iz Kraljeva grada –
Doktor prava on postade sada,
A u slavnom gradu Kragujevcu,
Nekadašnjoj srpskoj prestonici,
Na onome Pravnom fakultetu
Ovdašnji je, a poznat po sv’jetu,
Sa prodaje čuven je diploma,
I na njemu doktorira Džoma.
A ko ne zna protu Velibora,
Ko ga ne zna, jadi ga ne znali?
Žitija je ovaj uzornoga,
O kom c’jela Srbadija priča.
Kao mlađan pravo studiraše,
A o pravu slabo razmišljaše,
Razmišljaše đe da nađe lovu,
I da živi kâ bubreg u loju.
Bješe Beko jagnje umiljato,
Umiljato – do dv’je majke sisa:
Jednu majku – srpsku dijasporu,
Drugu majku – crkvu u Srbiji.
Grdne pare uze „zborašima“,
Sve hvaleći Ljotić Dimitrija,
I kujući u zv’jezde „zboraše“
Što se kese razdarušno maše.
Štampao je knjige Ljotićeve,
A para je bilo kao pljeve,
Sve od starog oca Mitrofana
I drugijeh bogatih „ljotana“.
Kad potroši pare od zboraša,
Prom’jeni se Beko harambaša,
Četnik posta i četnike hvali
Da bi njemu koju kintu dali.
U Čikagu, u četničkom listu,
On se kleo u tu ljubav čistu
Prema Draži, srpskom vojevodi,
Piše Beko u listu „Slobodi“.
A u svome rodnom otačastvu
Bez mantije gulio je pastvu:
Kola uze mati Glikerije,
Što stoluje u Svete Ćelije –
Uze kola, ali ih ne vrati,
Niti vrati, a niti ih plati,
Kaže Beko – to je zbog misije,
Kola vozi širom Šumadije.
Kad ga Stefan oćera vladika,
On dobježe do slavnog Tvrdoša,
Da bi Tasi bio skutonoša.
Bi uz Tasu harambaša Beko,
Ali Tasa nije dugo čeko:
Oćera ga do ravnog Cetinja,
Tu se skrasi Beko avetinja,
Pa usluge svoga pera pruža
Od Cetinja sve do grada Spuža.
Prigrli ga cetinjski vladika,
Četnicima i ponos i dika,
Parohiju obilatu daje
Da se znaje da služi kod Baje:
Džoma posta podgorički prota,
Kud ćeš više od zemnog života?
Zato sada on usluge vraća
Obadvojci duhovnijeh ćaća.
Amfilohij’ Džomu voli mnogo,
Ne drži se prema njemu strogo,
Svog seiza obilato plaća,
Nek se vidi ko je pravi ćaća.
Zato Džoma i govor prom’jeni,
Ijekavski on poče da šeni,
I da m’jenja svoga izgovora,
Udvorica cetinjskoga dvora.
Uv’jek Beko zapet kao puška
Kad ga neko od vladika huška
Da pokaže svoje znanje prava
Da poskida crnogorskih glava.
Zna odakle dolazi mu hrana,
Odakle mu dolaze banknote –
Pun trbuščić podgoričkog prote.
Pljuje, bljuje sikće i prijeti
Ko će Džomi slavnom odoljeti?
U novine svoje članke meće,
Honorare očekuje veće.
Ali Džoma ne bi Džoma bio
Kad doktorat ne bi uradio.
Zato ode Kragujevcu gradu
Tu založi zadnju svoju nadu,
Podgoričke prota šiša ovce,
Za doktorat traži „indeksovce“
Što su mnogi ispit prodavali,
Srbiju u crno zavijali.
Sudi im se za ta djela sramna,
Al’ je ova družina pomamna,
Pa ih niko skloniti ne može
Da prodate diplome ne množe.
Fakultetom „indeksovac“ vlada,
Bože pravde – pravda nam postrada.
Kod njih dođe Džoma stari borac,
Pridruženi on je Crnogorac,
Ruke šire, u lice se ljube,
Odjekuju pobjedničke trube.
Na odbranu stiže mu i ćaća
Amfilohij’ koji dobro plaća,
A dođe mu i vladika Tasa
Stari pljuvač gromovitog glasa –
I oni se sa Džomićem ljube,
Još se čuju svetosavke trube.
Džomić dobro iskoristi šansu,
I završi pravničku romansu –
Doktorat je slavno odbranio,
A da nikog ne bi počastio,
Iskoristi mogućnost banketa
Svog matičnog Pravnog fakulteta,
Na banket se uvali i Džoma,
Proslavlja se doktorska diploma.
To je nama naša borba dala –
Doktorira nam Beko – mašala!
Sad doktora velikog imamo,
Ustav crkve odmah da m’jenjamo,
Komisija ustavna je prava,
Risto, Tasa, Beko mudra glava,
O rep mačji kačiće kanone,
U sva zvona oni će da zvone,
Pravi ljudi u pravom vremenu –
Neće ostat kamen na kamenu
Što ga Džoma razbucati neće,
Šta možemo kad smo takve sreće?
Crna Goro, zemljo naša mila,
Stotine si rana zadobila,
Krvlju svojom platila slobodu,
Sad te tope sve u srpsku vodu
Svetosavske vladike i Džoma –
Crnogorcu to je prava koma.
Crna Gora kada se probudi,
Kad glas Božji nad nama zagudi –
Teško onom ko laže i maže,
Jer pred Hristom laža ne pomaže!
Pokajte se, braćo posrbljena,
Još dok nada nije izgubljena,
Dok vas Gospod na Sud ne dovede,
Đe se lažne ne broje pobjede!