Dokument od kog strijepi Amfilohije

Novinar i publicista Vladimir Jovanović pokazao je u emisija „Živa istina“ dokument koji je poslužio kao osnova za upis Autokefalne Crnogorske crkve u Zbornik božanskih svetih kanona iz 1855. godine, poznatiji kao Sintagma. Naime, riječ je o izdanju ruskog bogoslovskog časopisa “Hristijanskoje čtenije”, čiji je izdavač bila Petrogradska duhovna akademija, uz blagoslov Svetog Sinoda Ruske pravoslavne crkve.

Vladimir Jovanović

„To tvrdim na osnovu nejreferentnijeg bogoslovskog duhovnog glasila, koje je jedno vrijeme bilo službeni list Sinoda Ruske crkve“, odgovorio je Jovanović na pitanje čime potvrđuje autentičnost dokumenta.

On je pokazao faksimil pisma kojim se sredinom 1992. mitropolit Amfilohije obratio Ruskoj pravoslavnoj crkvi.  Pismom Amfilohije traži  „da se izbriše iz jednog ruskog dokumenta nekanonsi unos Crnogorske crkve, pod imenom autokefalna crnogorska mitropolija“.

U jesen iste godine, stiže odgovor Ruske crkve. Potpisao ga je tadašnji šef diplomatije Ruske crkve, a danas njen patrijarh Kiril. Uz ostalo, u odgovoru, čiji je faksimil takođe pokazan, navodi se da Ruskoj crkvi „nije poznato da postoji bilo kakav akt po kojem je  Crnogorskoj crkvi bio priznat autokefalni status“!

Dokument što ga je u Živoj istini ekskluzivno pokazao Vladimir Jovanović biće objavljen u njegovoj narednoj knjizi, koja izlazi iz štampe uskoro. U njegovim knjigama „Crnogorska pravoslavna crkva između Petrograda i Carigrada 1766-1918.“ i „Crnogorska pravoslvna crkva i Vaseljena 1766. -1925“, objavljeni su brojni dokumenti, ali i studije desetina istaknutih ruskih istoričara crkve i eksperata crkvenog prava, koji nedvosmisleno pokazuju odnos prema Crnogorskoj crkvi kao autokefalnoj!

U emisiji prikazani su i dokumenti u kojima Sinod Ruske crkve, u svom službenom glasilu “Cerkovnija vjedomosti” iz 1889. , obavještava o razmjeni kanonskih pisama sa “poglavarom autokefalne Crnogorske crkve” Mitrofanom Banom.

I takvih je dokumenata, kako tvrdi, na desetine.

„U Sintagmatu odnosno Spisku pod brojem devet piše jerarhija iz Crne Gore i da je njen poglavar vladika Petar II Petrović Njegoš. To je ono za šta su Rusi devedesetih godina prošlog vijeka tvrdili da za to ne znaju i za šta srpska propaganda tvrdi da je pogrešno uneseno u Sintagmu odnosno Zbornik božanskih svetih kanona 1855.  U njemu iz 1855. kao i prethodnom zborniku se pominje Crnogorska crkva kao autokefalna“ , kazao je Jovanović.

On je saopštio da je Crnogorska crkva priznata ranije od crnogorske države. Suprotno mnogim stanovištima, smatra da je najveći doprinos Crnogorskoj crkvi dao Petar II Petrović Njegoš. A, kao kapitalan dokaz autokefalnosti, navodi i Njegoševu odluku da Petra I proglasi za svetitelja.

„Proglašenje za svetitelja bilo je na Lučin dan 1834. i to je bio najkrupniji događaj u liturgijskom smislu za Crnogorsku pravoslavnu crkvu“.

Zanimljiva je i Jovanovićeva tvrdnja da je Njegoš na Lovćenu napravio crkvu, a ne kapelu. Kaže kako postoje dokazi da su u njoj obavljani i liturgijski obredi, a ne samo parastos.

„Jedina crkva koju je Njegoš podigao kao arhijerej je bila na Lovćenu i posvetio je Svetom Petru. Ta crkva je neznatno oštećena za vrijeme austrougarskog napada na Crnu Goru, kasnije je porušena i napravljena je kapela od drugog materijala koja je posvećena porodičnoj slavi Karađorđevića. Ta kapela nema nikakve veze sa izvornom Njegoševom“.

Objavljeno pod Ostalo

CPC naložila Badnjake – Mihailo: Grešni su bogataši koji oštete državu i crkvu

Nekim Crnogorcima je miliji novac nego narod i država, poručio je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo na Cetinju, ispred Dvorca kralja Nikole, đe su tradicionalno naloženi badnjaci. Mitropolit je kazao da vjeruje da su crnogorskom narodu obraz i ponos velika svetinja. “Grešan je svaki bogataš koji će za novac oštetiti državu, crnogorsku crkvu i unesrećiti bližnjega”, poručio je Mihailo.

Mihailo: Zaštitimo se, Crnogorci, od fariseja i njihovih vođaVladika je poručio da je mir sa Bogom istinska sreća, te da nema sreće bez Boga istine i pravde, bez izvršenih dužnosti prema državi, CPC, svojoj naciji i narodu.

“Svi  bi ljudi željeli da budu srećni, a ne znaju što je sreća, ne znaju u čijoj je vlasti, ko sreću dijeli i ko do sreće dolazi?Neki misle da je sreća u bogatstvu, a neki traže sreću u tuđoj nesreći, bolu i patnji. A samo je jedna  sreća, dragi Crnogorci i to istinska nevidljiva, a to je mir s Bogom, sobom i svojom savjesti”, rekao je mitropolit CPC.

On je narod pozvao na slogu.

“Đe nema sloge, svađa i nered caruje, a đe je ljubav tu je i božji blagoslov. Naša sloga vodi građanskoj stabilnosti države Crne Gore i CPC. Crnogorci zar ne možemo uživati u onom što nam je Gospod darovao, a slavni preci zavjetom ostavili, zar u našim dobrima SPC da uživa sa 460 monahinja i monaha i stotine srpskih sveštenika. Zar fariseji da oblikuju i varaju pravoslavne Crnogorce u našim crkvama i manastirima”, upitao je mitropolit Mihailo.

Dodao je da će “fariseji iz SPC” biti osuđeni kao i oni iz Jevanđelja.

“Vi kidišete protiv države CG protiv CPC i cijelog naroda crnogorskog, na imovinu našu, na napredak narodni naš, na našu budućnost i zato sebe nikakvu korist nećete donijeti. Naprotiv,  od istorije ćete biti odbačeni i osuđeni. Zaštitimo se Crnogorci, od fariseja i njihovih vođa. A to je onaj koji svakoga dana śedi za bogatom trpezom i raduje se kada mu pred vratima čeka siromah da mu dadne mrvice sa svoje bogate trpeze. Takav bogataš teško ulazi u carstvo nebesko nego što kamila prolazi kroz iglene uši”, poručio je Mihailo.

Badnjake su, po običaju, prvi donijeli Martinovići i Borilovići iz Bajica.

Objavljeno pod Ostalo

Poruka patriota Tomi Grobaru: Dalje od nas!

U jednoj od najprometnijih ulica u Podgorici osvanuo je bilbord na kojem se nalazi poruka predśedniku Tomislavu Nikoliću koju potpisuju „crnogorske patriote“.

„Otpozdrav priučenom Tomi, grobaru svega progresivnog. Nijesmo ničija igračka, već ponosna evropska država, članica NATO. Da si nam zdravo, samo dalje od nas“, piše na bilbordu na Bulevaru Ivana Milutinovića, prenosi „Sputnjik“.

Podśećamo, prethodno su slične poruke preko bilborda bile upućene i tada odlazećem ruskom ambasadoru u Podgorici Andreju Nesterenku.

„Poštovani gospodine Nesterenko, Hvala vam na preporukama za članstvo u NATO. Poručujemo vam: dalje ruke od nas. Predlažemo da se odmorite na našim obalama i srećan vam put“, pisalo je tada.

Nikolić je prethodno za „Sputnjik“ izjavio da je „Crna Gora primjer da država ne treba da bude igračka i da ljudi koji je vode ne smeju tako da je tretiraju. Crna Gora je izabrala put članstva u EU i NATO, ali i otvorene sukobe i nesporazume sa svima sa kojima su te organizacije u sukobu — znači, članstvo bez identiteta i samostalnosti“.

Poslije tih riječi uslijedile su reakcije crnogorskog vrha, premijera Mila Đukanovića i predśednika Filipa Vujanovića.

Vujanovicć je tada izjavio: „Mislim da javnu raspravu o ovome treba preseliti na personalnu ravan i dodatno se međusobno razjasniti — u korist dobrih odnosa Crne Gore i Srbije i naših bliskih naroda. Takvi odnosi podrazumijevaju poštovanje suvereniteta, ravnopravnosti i nemješanje u unutrašnja pitanja. A predśednik Nikolić se izjavom o EU i NATO aspiracijama Crne Gore i ocjenom naših državnih odluka u tom povodu ozbiljno meša u našu državnu politiku“.

Slično je reagovao i Đukanović: „Ne mogu a da se ne začudim, ne mogu da ne primijetim da je u pitanju neki novi ton sa jedne visoke državne adrese u Beogradu prema Crnoj Gori. Ton koji se razlikuje od onih tonova koje smo u svojoj komunikaciji imali tokom posljednjih godina“.

Objavljeno pod Ostalo

Božićni ustanak crnogorskog naroda 1919. godine (I)

Crnogorski januarski ustanak 1919. godine želio je skrenuti pažnju međunarodne javnosti i velikih sila uoči i tokom zasjedanja Versajske mirovne konferencije na crnogorsko pitanje, odnosno, htio je ukazati na to da crnogorski narod ne prihvata provedenu i nasilnim putem proklamovanu aneksiju Crne Gore od strane Srbije. Raspoloženje da Crna Gora stupi u novu jugoslovensku državu kao ravnopravan član i partner imalo je većinsku podršku kod crnogorskog naroda, ali ono nije moglo biti plebiscitarno iskazano, jer je sila pobijedila pravo i pravdu, zapravo, crnogorska državotvornost je izgubila rat zbog premoći okupacione oružane sile Kraljevine Srbije i spoljnjeg faktora, odnosno, velikih sila, dominantno Francuske, ali indirektno i drugih saveznika, koji su prepustili Crnu Goru na milost i nemilost beogradskom osvajaču.
U pismu crnogorskom komandiru Petru Gvozdenoviću (jednom od glavnih organizatora i učesnika Božićnog ustanka crnogorskog naroda na području Katunske nahije i Cetinja i bratu od strica generala dr Anta Gvozdenovića, crnogorskog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u SAD – Vašingtonu i potonjeg premijera crnogorske Vlade u egzilu), neformalni politički vođa Božićnjeg ustanka (koji je bio član Cetinjskog ustaničkog odbora, ali ne i njegov primus) i kasniji crnogorski premijer u egzilu Jovan Simonov Plamenac, je 31. (18.) decembra naveo suštinu političke i ustaničke borbe crnogorskih »zelenaša«, rojalista i indipendista, koji su po slomu ustanka nastavili sa komitskom, gerilskom i emigrantskom borbom »ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE«.
Naime, u tom pismu Jovan S. Plamenac navodi: »Naša je deviza: Vaspostava Crne Gore sa svim njenim suverenim atributima, pa sljedstveno tome i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogorskom Ustavu i parlamentarnim principima«,
kako je u svome Dnevniku zabilježio, u suštini, stvarni vođa, vojni zapovjednik ustaničkih snaga u Božićnjem ustanku, kapetan, potom, komandir Krsto Zrnov Popović.
To je bila suštinska parola crnogorskih ustanika (čiji je plotun iz njihovih pušaka zagrmio 24. XII 1918/6. I 1919. godine na okupacione trupe i domaće izrode u njihovoj službi) koji su se borili s pokličem »Za pravo, čast i slobodu Crne Gore«.
Dakle, u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS crnogorski Dvor, Vlada i njihove brojne pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su vaspostavljanje Crne Gore kao države, kao i garantovanje i primjena prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. Kad je postalo očigledno da od takvog jugoslovenkog ujedinjenja nema ništa, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru. To su oni u jednom ustaničkom, komitskom proglasu iz 1919. godine, iz šume, eksplicitno poručili: “Mi se borimo za slobodu i nezavisnost Crne Gore i od ove borbe jedino nas smrt rastaviti može”.
Brojni su i kontradiktorni podaci koji govore o broju crnogorskih ustanika, koji su učestvovali u Božićnjem ustanku. Najpouzdanija je brojka od oko 5.000 ljudi. Zapadni i Istočni sektor ustaničkih snaga, koji je opsadirao Cetinje i koji su stuplio u borbu, brojao je oko 2.000 ljudi (pod komandom komandira Krsta Zrnova Popovića) snage koje su opsadirale Rijeku Crnojevića brojale su oko 600 ljudi, (pod komandom komandira Đura Šoća) snage koje su opsadirale Virpazar oko 400 ljudi,(pod komandom ministra Jovana S. Plamenca) na prostoru Podgorice i okoline bilo je oko 300 Pipera i 200 Lješkopoljaca i Bjelopavlića (ukupno oko 500) kojima je komandovao general Milutin Vučinić, na prostiru Nikšića mobilisano je više od 1.000 ustanika pod komandom braće vojvode Boža i Đura Petrovića, od kojih je značajan dio stupio u borbu pod komandom Đura Jovovića i Milisava Nikolića; na prostoru Rovaca bilo je oko 400 ustanika pod komandom kapetana Ivana Bulatovića. Dakle, ukupno ustaničke snage su brojale oko 5.000 ljudi, od kojih u borbu nijesu stupale 6. januara 1919. godine snage pod komandom Milutina Vučinića, Jovana Plamenca, Đura Šoća, dok su u borbu stupile snage iz Katunske nahije, dijela Riječke i Lješanske nahije i dijelom ustaničke snage sa prostora Nikšića.

bozicniustanak3ok
Jovović i Milisav Nikolić«.

Brojni crnogorski uglednici predvodnici ustanka 

Već 21. decembra 1918. godine (po starom kalendaru) oko Nikšića se bila okupila ustanička vojska, ali grad još nije bio potpuno opkoljen. Srpska vojska, bjelaši, četnici i žandarmerija posjeli su određne položaje i izrazili gotovost na borbu sa ustanicima. No, do sukoba nije došlo ni 22. decembra. Crnogorski ustanici su 23. decembra držali Cetinje i Nikšić u opsadi. U ovim gradovima nalazile su se najveće mase ustanika i tu je došlo i do najžešćih oružanih borbi u kojima je poginulo na desetine, sa jedne i druge strane.
Oružana borba oko Nikšića počela je 23. decembra, oko tri sata popodne i trajala je i čitav sjutrašnji Badnji dan. Ustanici su bili znatno brojniji, ali srpska vojska i bjelaši u gradu zadržali su svoje pozicije. Predveče su u Nikšić na strani srpske vojske i bjelaša prispjeli u pomoć bjelopavlićki i grahovski bjelaši, čime su antiustaničke snage bile značajno pojačane. Kad su saznali za to, ustanici su počeli da se povlače i postepeno razilaze svojim domovine.
Tokom oružanog pokušaja zauzimanja Nikšića, 23. decembra, kod svojih kuća su ostali (nijesu uzeli učešće u borbi) vojvode Božo i Đuro Petrović i ministar Marko Đukanović, koji su važili za vođe ustanika. Vojvode Petrovići i ministar Đukanović su, ipak, odmah uhapšeni, a u šumi su, sa dijelom ustanika, borbu nastavili komandir/brigadir Đuro Jovović i narodni poslanik Milisav Nikolić.
U prepisci prilikom organizovanja i izbijanja Božićnog ustanka 24. decembra 1918. (6. januara 1919), kao organizatore ustanka na prostoru Nikšića i okoline navode se i vojvode braća Petrović, kao i Marko Petrović. U jednom pismu stoji kako je Božo Petrović pošao za Nikšić, »gdje su već sedam ustaničkih bataljona«.
U povjerljivom pismu popa Steva Drecuna, poslatog sa Ljubotinja 18. decembra 1918. mitropolitu Mitrofanu Banu, o pripremama za izvođenje ustanka, piše i ovo:
»Glavni vođe poketa su: Jovan Plamenac, vojvoda Đuro Petrović i Milutin Vučinić. Većina naroda izgleda da je nezadovoljna sa odlukom Podgoričke skupštine, zato što je Crna Gora pripojena Srbiji, a nije kao zasebna jedinica ušla u Jugoslovensku zajednicu. Kako čujem većina naroda po svim plemenima pridobivena je za pokret«.
Ovo pismo mitropolit Mitrofan Ban dostavio je komandantu okupacionih Jadranskih trupa generalu Dragutinu Milutinoviću, u njegovom štabu na Cetinju, u zgradi bivše Austro-Ugarske legacije.
Vojvoda Božo Petrović, vojvoda Đuro Petrović, Marko Petrović i bivši ministar Marko Đukanović uhapšeni su 6. januara 1919. godine i sprovedeni u podgorički zatvor “Jusovača”.
Službeni organ Kraljevine Crne Gore u egzilu “Glas Crnogorca”, Nej na Seni kod Pariza, br. 81 od 29. decembra 1919 / 5. januara 1920. godine, na 3. strani objavljuje “Spisak Crnogoraca, koje su srbijanske vlasti u Crnoj Gori odmah u početku zatvorile u ‘Jusovači’, podgoričkoj tamnici”, na kojem su imena 153 crnogorske civilne i uniformisane ličnosti, koji su bili politički zatvorenici.
U vezi organizovanja ustanka vojvoda Božo Petrović održavao je vezu sa kraljem Nikolom i ostvarivao prepisku sa crnogorskom Vladom u izgnanstvu, posebno sa njenim ministrom u Rimu, Milom M. Vujovićem.
Nikola Tomanov Zec, o hapšenju vojvode Boža Petrovića, u svojim memoarima »Zelenaši«, navodi i ovo:
»Prilikom sprovođenja vojvode Boža Petrovića iz nikšićkog u podgorički zatvor, na Bogetićima rekao mu je Marko Savićević: “Kako bi bilo, vojvodo, da te pojašem do Podgorice?“ Do ovog jahanja nije došlo, ali je tačno da mu je Savićević oduzeo skupocjeni štap, koga je stari vojvoda decenijama nosio i koji mu je za ovu priliku bio vrlo potreban«.
U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića«, Rim, 1921, piše i ovo: »Osim zatvorenih Crnogoraca ima i jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, bivši Predsjednik Ministarskog savjeta, Mihailo Popović, član Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, član Glavne državne kontrole, Špiro Popović, Direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović su internirani u Sarajevu (Bosna). U decembru 1918. godine, od strane srpskih vlasti, maltretirani su tri brata: Vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik Ministarstva, general Đuro Petrović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici.
Poslije skoro godinu, vojvoda Božo i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sada se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio”.
U svrhu ispitivanja stanja u Crnoj Gori, pored ostalih, u Crnu Goru je 1919. godine stigao, kao predstavnik SAD, američki oficir i specijalni savjetnik za vojna pitanja predsjednika SAD Vudroa Vilsona major Čarls Velington Furlong, kasniji univerzitetski profesor. Furlong je, inače, bio član američke delegacije na Konferenciji mira, u Versaju 1919. i vojni agent. Imao je obavezu da o situaciji u Crnoj Gori, u svojstvu šefa američke misije, na osnovu istraživanja, sačini i podnese izvještaj. Furlong je bio u Crnoj Gori od 6. februara do 2. marta 1919. godine. On je 12. februara 1919. godine u Jusuf-pašinom zatvoru, podgoričkoj tamnici »Jusovača«, razgovarao i sa vojvodom Božom Petrovićem.
Preliminarni izvještaj majora Furlonga datiran je 11. marta 1919. godine. U tom izvještaju Furlong piše da mu je vojvoda Božo Petrović rekao i ovo:
»Ja sam Kraljev rođak i služio sam svoju zemlju 40 godina – kao najbliži saradnik kralja Nikole i Prinčeva i bio ugledna ličnost u Crnoj Gori. Sadašnja vlast je odgovorna što sam ja u zatvoru. Crna Gora je uvijek bila slobodna zemlja i kao takva priznata od Evrope. Predsjednik Vilson je kazao da svim malim zemljama, uključujući i Belgiju, Crnu Goru i Srbiju, treba dati samostalnost.

bozicniustanak2ok

Odbacuju utapanje u Srbiju i traže slobodne izbore 

U jednom pismu crogorskog oficira i ustanika Todora Borozana upućenog 1918. Jovanu S. Plamencu, uoči izbijanja Božićnog ustanka, navodi se da su srpske okupacione vlasti 18. decembra 1918. godine u 11 sati uveče, uhapsile i utamničile komandira Petra Lompara i bivšeg crnogorskog ministra Rista Popovića.
Komandant srpskih “Jadranskih trupa” koje su okupirale Crnu Goru, general Dragutin Milutinović je, 2. januara 1919, sa Cetinja, O. broj 875, u izvještaju Komandantu II armije o događajima koji se odnose na Božićni ustanak, zapisao i ovo: “Kad sam 17. decembra pr. g. dobio prve vesti o tome, da se u Crnoj Gori sprema oružani pokret protiv ujedinjenja sa Srbijom, pozvao sam k sebi ljude, koji su mi označavani kao vođi, i iz razgovora, koji sam 18. decembra pr. g. vodio u mome štabu sa g. Ristom Popovićem – jednim od Jabučana – biv. ministrom, i g. Petrom Lomparom, komandirom, dobio sam utisak, da je komplot potpuno organizovan i da je njegovo izvršenje pitanje najkraćeg vremena.
Taj utisak pretvorio se u uverenje, kad su sva moja naprezanja u toku 18 i 19. dec. pr. g. da dođem u ličan dodir sa g. g. Jovanom Plamencem, takođe bivšim ministrom i g. Jovom Popovićem, biv. diplomatskim činovnikom, koji su se takođe označavali kao vođe ovog oružanog pokreta, ostala uzaludna. Na osnovu toga sam savetovao izvršnom Narodnom Odboru da stavi pod jači policijski nadzor g. Rista Popovića i Petra Lompara, i da preduzme traganje i eventualno hapšenje g. Plamenca i Jova Popovića”.
U svojim bilješkama Milutinović navodi i da ga je oficir crnogorske vojske s Njeguša i ustanik Ilija Bećir, kada je on, 3. januara 1919, otišao na razgovor u ustanički Štab u Bajice, ispratio ovim riječima: “Ili Vi Srbijanci napolje iz Crne Gore, ili će krv teći gospodine generale: drugog izlaza nema i ne može biti!”
Srpske okupacione vlasti, uveče 18. decembra 1918. godine, uhapsile su Rista Popovića i Petra Lompara, dok je Jovo Popović izbjegao za Kotor, a Jovan S. Plamenac sklonio se na Ljubotinj u Riječkoj nahiji, odakle je 31. decembra 1918. godine poslao uputstva ustaničkim oficirima da ustanak treba da počne 3. januara 1919. Sam Plamenac nije uzeo aktivno učešće u oružanim borbama, iako je slovio kao duhovni vođ Božićnjeg ustanka. On je i sačinio plan ustaničkih akcija, prema kojemu je odredio sebe kao komandanta ustaničkih trupa iz Crmnice, koje su, u sadejstvu sa ustaničkim snagama iz Riječke nahije (Ljubotinjana), trebalo da krenu prema Cetinju.
Međutim, Plamenac je emigrirao prije nego su počeli da pucaju ustanički plotuni. Duhovni vođa ustanka pošao je za San Đovani di Medua u vrijeme kad je Božićni ustanak izbio, a potom se na poziv kralja Nikole prebacio u Brindizi u Italiji i potom otišao za Neji, na Seni, kod Pariza, gdje je bilo sjedište crnogorskog kralja Nikole u egzilu i Vlade crnogorske.
Na osnovu Plamenčevog ustaničkog plana je bilo predviđeno da: vojvoda general Đuro Petrović sa ustaničkim trupama zauzme Nikšić, odakle će preko Čeva i Cuca marširati sa ustanicima iz Njeguša na Cetinje; da general Milutin Vučinić na čelu ustaničkih trupa iz Pipera, Lješkopolja i Zete napadne i zauzme Podgoricu i prolazeći preko Lješanske nahije pođe na Cetinje i da se njegove trupe sastanu sa trupama vojvode Đura Petrovića između Katunske i Lješanske nahije. Međutim, ustaničke akcije dogodile su se drugačije od plana kojeg je sačinio Jovan S. Plamenac.
Kad se vratio iz zarobljeništva u Crnu Goru, Krsto Zrnov Popović je postao vojnički vođa Božićnog ustanka. Iz Katunske nahije, pored Krsta Popovića, Jova Popovića – Jabučanina, Rista Popovića – Jabučanina, ustaničke vođe bili su i: komandiri Petar Lompar, Šćepan Mijušković, Milo Martinović, Petar Gvozdenović, Joko Martinović, kapetani: Đuro Drašković, Dušan Vuković, Andrija Dragutinović, Đuro Kapa, Krsto Vujović, Niko Kašćelan, Đuro Kapa, Marko Z. Popović, Blagota Martinović, Ilija Bećir, poručnik Janko Pešikan, Jovan Nikolić i drugi. Iz Riječke nahije, Kosijerima, Đinovićima i Bokovljanima, komandovali su kapetani Vukale Rajković i Todor Borozan, koji su sa svojim četama 3. januara 1919. godine posjeli prostor iznad Cetinja, iznad Crne grede, konkretno brdo Zavala sa okolinom, gdje su i vođene tokom 6. i 7. januara oružane borbe.
Komandanti ustaničkih snaga iz Lješanske nahije bili su kapetan Savo Filipov Čelebić i kapetan Pero Đurišić. Ustaničnim snagama iz Riječke nahije, Ljubotinja i Rijeke Crnojevića i okoline komandovali su komandir Đuro Šoć, serdar Joko Jovićević i kapatan Jovan Belov Vujović. Iz Crmnice ustaničkim trupama komandovao je Jovan S. Plamenac, a kao istaknuti ustanički prvaci bili su tu komandir Petar Lekić, kapetani Đikan Vukmanović, Milo Savov Leković, Marko Vučeraković, Risto Hajduković, Petar Vuleković i drugi.
U jednom pismu koje je upućeno sa Njeguša 1. decembra 1918. godine kapetanu Đuru Draškoviću sa Čeva i kapetanu Dušanu Vukoviću iz Prediša (Bjelice) stoji da su crnogorski ustanici odložili podizanje ustanka za određeno vrijeme »dokle vojvoda Đuro Petrović i brigadir Vučinić provedu organizaciju u svojim mjestima«.
Komandir Petar Gvozdenović je 18. decembra izvijestio Jovana S. Plamenca o pripremama ustanka u Katunskoj nahiji ovim riječima: “Na osnovu vašeg programa mi, Katunjani, bićemo gotovi u petak 21. t. mj. Molim vas donosiocu ovoga da date tačne podatke o vašoj preduzimljivosti s te strane”.
Svoje političke ciljeve i zahtjeve Štab crnogorskih ustanika, koji se u Bajicama kod Cetinja nalazio pod komandom Krsta Z. Popovića, izložio je i u aktu sljedeće sadržine:
“Skupština održana u Podgorici u dane 11. i 13. mjeseca novembra 1918. godine, sazvana je protiv ustavnih odredaba naše zemlje, a najviše protiv volje apsolutne većine crnogorskog naroda, što je dalo povoda da se – protiv skupštinske odluke kojoj ste Vi izvršni organi – digne opšti pokret i ustanak u Crnoj Gori.
Već su prošla dva dana, da se prijestonica Cetinje nalazi u opsadi od strane nekoliko hiljada ustaških četa, koje sa nestrpljenjem očekuju da čim prije uljegnu u prijestonicu Cetinju, te svojim ulaskom uspostave stanje koje dostojno odgovara crnogorskom imenu i budućoj državi Jugoslaviji.
Da bi se izbjeglo prolijevanje bratske krvi, koja ako poteče istorija neće pamtiti, potpisati Ustanički odbor našao je za shodno da Izvršnom odboru uputi izražaj volje crnogorskog naroda u sljedećem:
I – Mi smo svi složni da Crna Gora uđe punopravno sa ostalim pokrajinama u jednu Jugoslovensku državu, bez ikakvih unutrašnjih političkih granica, a oblik vladavine ostavljamo da punopravno riješi redovno izabrana skupština svih jugoslovena – Konstituanta – čemu ćemo se srdačno pokoriti.
II – Mi tražimo da prethodno jedan narodni sud pronađe krivce za sve događaje koji su bacili ljagu na naše oružje i da tek onda, čista vedra čela pristupimo velikoj jugoslovensloj zajednici, za koju su i najstariji naši preci najvjerniji zatočnici bili.
III – Tražimo anuliranje odluka Podgoričke skupštine i nove slobodne izbore za Crnu Goru, čiji će izaslanici punovažno rješavati sve naše sadašnje domaće poslove, te privremeno predstavlajti Crnu Goru iznutra i izvana.
Za izvršenje rada po ovom programu, ustaničke trupe sjutra, 23. ovog mjeseca, umarširaće u prijestonicu Cetinje i radi uspostavljanja budućeg reda zaposjesti će sva nadleštva, u koju svrhu s naše strane bit će očuvan najbolji red, te sa ovim preko vas opominjemo vojsku koja se sada nalazi u Cetinje da sa svoje strane ne bi izazivala prolijevanje bratske krvi – u kojem slućaju smatrali bi se odgovornim članovi toga Odbora, a mi sa svoje strane dajemo časnu riječ da će kako život tako i imovina svakom biti zagarantovani, sem u slučaju da budemo napadnuti.
Bajice, 22. decembar 1918. godine. U ime Ustaničkog odbora, kapetan Krsto Popović, s. r.“.

Ustanici traže da srpske trupe napuste Crnu Goru 

Memorandum je, 22. decembra 1918. godine, iz Bajica, u ime Ustaničkog odbora, poslao kapetan Krsto Popović Komandi Jadranskih trupa i tzv. Izvršnom odboru – Cetinje, te komandantu savezničkih trupa u Kotoru, generalu Polu Venelu. Memorandum i ustaničke zahtjeve, sa uputstvima za vođenje pregovora, odnijeli su i predali u štab srpskog generala Dragutina Milutinovića crnogorski oficiri Đuro Drašković i Mirko Grujičić.
U odgovoru, general Milutinović je (23. XII) naveo, pored ostalog, da će sa svojim »trupama i ostalim naoružanim Crnogorcima održavati red, i nikakve naoružane trupe ne mogu ulaziti u varoš – grad Cetinje, a da ne sretnu naoužani otpor sa naše strane«. Potom je crnogorskim ustanicima poručio da će »na svaku i najmanju demonstraciju, odgovoriti topom i mitraljezom«.
General Milutinović poslao je time Krstu Popoviću jasan signal da će pružiti otpor crnogorskim ustanicima, ukoliko budu krenuli na Cetinje. Bila je to uvertira u početak krvavih obračuna.
Na jednom sastanku dijela organizatora ustanka, na Bokovu, 13/26/ XII 1918. odlučeno je da se pozovu srpske trupe da do 20. XII 1918/ 2. januara 1919. napuste Crnu Goru, a ako to ne učine da će ih Crnogorci silom protjerati. Tada je dogovoreno i da ustanici osvanu oko Cetinja i opsadiraju ga 21. XII 1918/ 3. I 1919. godine.
Raspored trupa bio je ovakav: Katunjani su bili određeni da posjednu i drže sektor od Đinova Brda, do Donjeg Kraja, Lješnjani i dio Riječana (Ceklinjani, Dobrljani, Kosijeri, Bokovljani i Đinovići) da zauzmu prostor od Donjeg Kraja, do Kabla, a Ljubotinjani i Crmničani od Kabla, do Đinova Brda. Riječani i Crmničani imali su zadatak da Cetinje opkole i da zauzmu pozicije oko njega sa mitraljezima i topovima, pošto prethodno oslobode Vir pazar i Rijeku Crnojevića.
Položaje oko Cetinja zaposjeli su crnogorski ustanici 21. XII 1918/3. I 1919. godine. Toga dana prikupljane su i koncentrisane snage. Već 24. XII 1918/ 4. I 1919. Oko Cetinja su došle ustaničke snage iz Komana, na čelu sa kapetanom Blagotom Martinovićem i poručnicima Begovićem i Radonjićem, kao i Zagarčani predvođeni kapetanom Lukom Stamatovićem i poručnikom Mirkom Grujičićem. Prispjeli su i Lješnjani sa kapetanom Perom Đurišićem i potporučnikom Brnovićem.
Krsto Popović, kao komandant ustanika, napravio je sljedeći raspored: Cetinjani (Konadžije i Bajice) bili su pod komandom kapetana Đura Kape i oni su posjeli prostor od Đinova Brda do iza Orlova Krša. Njeguši i Ćeklići bili su na lijevoj strani od njih i nalazili su se pod komandom Ilije Bećira. Čevljani koji su opsadirali Cetinje bili su pod komandom kapetana Đura Draškovića, a Cuce pod zapoviješću poručnika Janka Pešikana.
Ustaničke snage iz Bjelica koje su brojale dvije čete bile su pod komandom poručnika Dušana Vukovića i Krsta Vujovića i one su zauzele prostor iznad Donjeg Kraja. Na Njegušima su ostale ne mnogo brojne ustančke snage pod komandom poručnika Nika Kašćelana i Vlada Vrbice. Sve ove ustaničke snage predstavljale su Zapadni sektor. Njihov komandant bio je kapetan Đuro Drašković.
Istočni sektor ustaničkih snaga, koji je obuhvatao prostor od Donjeg Kraja do Belvedera, bio je: prostor od Donjeg Kraja Lješnjani pod komandom kapetana Sava Čelebića, Komani pod komandom kapetana Blagote Martinovića, kao i četa Bokovljana, Kosijera i Đinovića, koja se do Belvedera nalazila, a koja je bila pod komandom kapetana Vukala Rajkovića i poručnika Todora Borozana. Komandant Istočnog sektora bio je kapetan Pero Đurišić.
Prostor od Belvedera do Donjeg Kraja ostao je neposjednut od ustaničkih snaga. Njega je po planu trebalo da zauzmu Ljubotinjani i Crmničani pošto prijethodno posjednu Virpazar i Rijeku Crnojevića.
Komandant Štaba ustaničkih snaga kapetan Krsto Popović smjestio se sa svojim štabom kod Barutane, u Bajicama.
Komandant srpske vojske, general Dragutin Milutinović, bio je riješen da upotrijebi oružje, da razbije opsadu grada i po svaku cijenu zaustavi ulazak ustanika u Cetinje. Stupio je u kontakt sa vođama ustanika u Bajicama, koje su od njega tražili da napusti Crnu Goru. Krsto Popović rekao je generalu Milutinoviću da razgovara sa Jovanom Plamencem, koji je trebao biti, po ranijem dogovoru, na Kablu. Međutim, Popoviću i ustanicima je saopšteno da su bjelaši zauzeli taj prostor i da tamo nema Plamenca. Kako nije znao gdje se Plamenac nalazi, Krsto je poslao trojicu svojih ljudi da ga nađu i stupe u kontakt s njim. Ali, Plamenca nijesu našli.
Tada je Krsto Popović, faktički, preuzeo ulogu vrhovnog komandanta ustaničkih snaga i ponašao se i kao vojni i kao politički lider. Napisao je pismo generalu Milutinoviću u kojemu je naveo ustaničke zahtjeve, koje su rano izjutra 23. XII 1918./5. januara 1919. u štab srpskih trupa odnijeli ustanički oficiri kapetan Drašković i poručnik Grujičić.
O razgovoru sa Draškovićem i Grujičićem, general Milutinović, u svojim Zabilješkama, piše i ovo: »U oružanu akciju nijesam verovao sve do 23. decembra 1918. godine. Ovoga dana u 6 časova ujutru došla su sa pismom dva izaslanika od pobunjeničkih oficira, kapetan Đuro Drašković i poručnik Grujičić. Odmah siđoh u moju kancelariju, gde me oba crnogorska oficira očekivahu u prisustvu kapetana prve klase g. Nikolajevića i rezervnog potporučnika Simića (student tehnike). Bio sam raspoložen i odmah se pozdravim sa svom četvoricom i obrnuh se g. Draškoviću i rekoh mu, šaleći se: »Pa vi, prekjuče, gospodine Draškoviću, čekaste mene kao da sam Hamza kapetan, a vi Mićunović Vuk«.
Drašković pri govoru sa mom ustajaše, a ja mu davah znak da sedne i govori. Između ostalog žaljaše mi se da ga je pri povratku iz interniranja rđavo presreo u Rogatici naš artiljerijski major Božidar Jevtić, da mu je u ime Srbije ovaj srbijanski major rekao da Crnogorska artiljerijska pravila više ništa ne valjaju, i da on Jevtić, a s njime i svi Srbi, više vole Bugare nego Crnogorce. Ovo je Jevtić možda i rekao, jer sam ga znao iz moga službovanja u Debru (1915), kada bijah komandant Albanskih trupa, kojom je prilikom zaista podneo neke raporte, žaleći se nešto protivu serdara Janka Vukotića, pod čijom je komandom bio neko vreme.
Odmah odgovorih Draškoviću da je on kao inteligentan čovjek morao uvideti, da to govori Jevtić u ime svoje, a ne u ime Srbije«.
Oficiri Drašković i Grujičić su kopiju ustaničkih zahtjeva predali generalu Milutinoviću. U tom aktu traži se da se srpska vojska mirno ponaša i da se ne miješa u unutrašnje stvari Crnogoraca. Međutim, te zahtjeve je general Milutinović u razgovoru sa Draškovićem i Grujičem odbio.
Okupatorske srpske trupe, pod komandom Dragutina Militinovića, srpski žandarmi, bjelaši i bjelaška omladina, pod komandom Steva Vukotića i Marka Dakovića, mobilisali su se na Cetinju za borbu u cilju sprečavanja ustaničke akcije.
Ustanička akcija bila je i prije toga otkrivena. Pop Stevo Drecun je ranije predao pismo mitropolitu Mitrofanu Banu o ustaničkim planovima i zamišljenim akcijama, a ovaj ga uručio generalu Milutinoviću. Nakon toga, počela su hapšenja vođa ustanka na Cetinju, Podgorici i Nikšiću. Na udaru su se našli svi zelenaši, njihove pristalice i sva druga »sumnjiva lica«.
U zatvoru su se ubrzo našli: Milutin Vučinić, Andrija Raičević, Božo Petrović, Đuro Petrović, Risto Popović, Petar Lompar i brojni drugi crnogorski uglednici i patriote.
Stvari su počele krajnje nepovoljno da se odvijaju u odnosu na ustaničke planove. Dobro naoružane, brojnije i daleko opremljenije okupatorske srpske snage i njihovi pomagači, domaći renegati, 21. XII 1918. / 3. I 1919. godine, zauzeli su položaje na Orlovom Kršu, grebenima iznad Medovine i Vojne radionice, zatim ispod italijanskog Poslanstva do Donjeg Kraja, a potom i na brdima iznad Vojnog Stana, Bolice, te na Crnoj Gredi, Kablu i povrh Granice. Utvrdili su svoje položaje i iskopali rovove. Po naredbi vojvode Stepe Stepanovića na Cetinje je stiglo pojačenje iz Tivta, u jačini od 2000 pušaka sa municijom za potrebe srpske vojske, žandarmerije i bjelaša.

Objavljeno pod Ostalo

Mihailo: Oprostite i onima koji vas mrze

Njegovo blaženstvo arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo kazao je ima grešnika koji rade protiv Crnogoraca, države i crkve i koji kidišu na mir, sreću, imovinu, napredak, svetinje, prošlost, sadašnjicu i budućnost Crne Gore i njenog naroda.
On je u božićnoj poslanici istakao da su neki Crnogorci izgubili ljudski i crnogorski ośećaj.

“Treba da znate da putem Hristovim niko i nikada zalutati ne može. Ne dopuštite da vas drugi skrenu sa vašeg istorijskog i Bogom danog puta. Da vas duhovno i moralno osiromaše. Upamtite, narodi propadaju ako duhovno osiromaše, izgube moral, svoju dobrotu i plemenitost, svoje ime, ponos, slobodu i dostojanstvo, svoju državu i crkvu. Oslobođeni grijeha pobijedićemo svako zlo ako je Hristos u nama i mi u Hristu”, poručio je mitropolit CPC.

Hristovo rođenje, voljna smrt i vaskrsenje, navodi Mihailo, spasili su, iskupili i preporodili cijeli rod hrišćanski.

“Približite se Crnogorci Bogu našemu i On će se približiti vama. Um podignite nebu, a dušu pomolite Bogu. Približite se Hristu Spasitelju da Vam On oprosti grijehe vaše, jer je oprostio i onima koji su ga na Golgotu razapeli. Budite radosni i pružite hljeba onima koji vas kamenom biju, oprostite i onima koji vas mrze, koji vam smišljaju zla i čine nepravdu, a sve u ime Rođenja Hristova, Krsta i Jevanđelja”, stoji u poslanici mitropolita Mihaila.

On je poručio narodu Crne Gore da slijedi Isusa Hrista, jer je on, kako je rekao, put, istina i život.

“Duhom, istinom, vjerom, ljubavlju i nadom pristupite Crnogorci Hristu Spasitelju. Pred Gospodom Isusom Hristom, blagošću i ljubavlju njegovom i neljudi će postati ljudi. Jer, neki su od vas Crnogorci izgubili ośećaj ljudski i crnogorski. Treba da znate da putem Hristovim niko i nikada zalutati ne može. Ne dopuštite da vas drugi skrenu sa vašeg istorijskog i Bogom danog puta. Da vas duhovno i moralno osiromaše”, dodaje se u poslanici.

Prema riječima mitropolica CPC, narodi propadaju ako duhovno osiromaše, izgube moral, svoju dobrotu i plemenitost, ime, ponos, slobodu i dostojanstvo, svoju državu i crkvu.

“Ima grehova i grešnika koji rade protiv našeg naroda, države i crkve. Ima onih koji kidišu na mir i sreću našu, na imovinu i naš napredak, na osveštane nam svetinje, na prošlost, sadašnjicu i budućnost Crne Gore i Crnogoraca. Oslobođeni grijeha pobijedićemo svako zlo ako je Hristos u nama i mi u Hristu. Teško cijelom crnogorskom i svakom narodu đe mržnja i svađa caruju”, naglasio je on u poslanici.

Mihailo je poručio Crnogorcima da odbace svađu i mržnju, očistite srce od zavisti i zlobe, ruke od zlih djela, a um od zlih misli i namjera.

“Zapitajmo se, jesmo li Crnogorci spremni da pred Gospodom u čije se ime krstimo i svetom krvlju i tijelom pričešćujemo, dvadeset vjekova poslije Njegova Raspeća, položimo račune svojega hrišćanstva? Jer i danas dragi moji Crnogorci među vama ima hrišćana daleko od istine, pravde i ljubavi koju je Hristos propovijedao”, napomenuo je on.

Ostaćemo dostojni Hrista, ističe Mihailo, samo ako jedan drugome dobro i pravdu činimo i istinu govorimo.

“Ako se jedan drugome uvijek na nevolji nađemo i budemo udaljeni daleko od svakog zla i nečiste misli. Ako budemo ljudi i braća, da nas svijet po ljubavi našoj pozna da smo Hristovi i da smo hrišćani. Zaklinjem vas Crnogorci Bogom živim, časnim krstom i grobovima vaših predaka budite u Hristu, da časni krst vašu neslogu suzbije. Pomolimo se gospodu Hristu, da nas osnaži i blagoslovi. Zagrljeni u Hristovoj ljubavi i radosti crnogorskog naroda svi glasno jedan drugom u matici i među iseljeništvom čestitajmo srećan Božić, svako dobro i napredak svetim pozdravom: HRISTOS SE RODI! VAISTINU SE RODI”, zaključeno je u poslanici mitropolita CPC.

Objavljeno pod Crnogorska pravoslavna crkva | Označeno sa

Nalaganje badnjaka CPC 2016.

Crnogorska pravoslavna crkva organizuje tradicionalno  nalaganje badnjaka 6. januara, na Badnji dan, u više crnogorskih gradova: Cetinju, Nikšiću, Danilovgradu, Podgorici, Kotoru i Baru. Nalaganje Badnjaka biće organizovano i u Lovćencu, u Vojvodini.

Nalaganje badnjaka na Cetinju, ispred Dvora Kralja Nikole predviđeno je za 15 časova, a na Njegušima, na ognjištu guvernadura Radonjića  u 13 časova; u Nikšiću  ispred Dvorca Petrovića u 17 časova; u Danilovgradu  u 16.30 časova  ispred Umjetničke kolonije; u Podgorici  na Kruševcu, ispred Dvorca Petrovića u  17.30 časova, u Kotoru ispred Crkve Svetog Petra Cetinjskog u  20 časova.

U Lovćencu u Vojvodini nalaganje badnjaka predviđeno je za 17 časova, u parku “Cetinje”.

Objavljeno pod Crnogorska pravoslavna crkva

CPC: Kako da se odbranimo od nasilja srpske mitropolije?

Badnji dan i Božić vjernici Crnogorske pravoslavne crkve dočekuju s ośećanjem Jevreja prognanih iz Judeje. Ne ośećamo se u svojoj državi kao u svojoj kući. Mitropolit i sveštenici CPC nemaju slobodu kretanja u sopstvenoj državi, iako pojedini političari govore o vjerskoj toleranciji i idiličnom suživotu između crkava, kaže mitropolit CPC Mihailo.

Mitropolit CPC Mihailo

On priznaje da ne zna kako da se „na najdemokratskiji i najljudskiji način“ odbrane od nasilja.

“Molimo vas da nas naučite kako da na najdemokratskiji i najljudskiji način se odbranimo od nasilja srpske mitropolije u Crnoj Gori. Javnosti je dobro poznat slučaj sa javnim skupovima u Bijelom Polju, Kotoru i Podgorici koje su nasilnički predvodili srpska mitropolija i prvaci opozicionih srpskih partija”, kazao je mitropolit CPC.

Mitropolit Mihailo podśeća na višedecenijski status kvo, kada je riječ o položaju CPC u Crnoj Gori, koja je, kako ističe, „lišena svojih istorijskih i svih drugih prava, obespravljena i prepuštena sama sebi bez stvarne pomoći i podrške države koja ovo pitanje još ne rješava, a mora riješiti, jer država Crna Gora bez CPC ne može opstati, naša crkva nema boljitka u svojem statusu i materijalnom, imovinskom položaju u društvu“.

On smatra da je sve ono što pripada državi i CPC „prepušteno srpskoj mitropoliji u Crnoj Gori od 1920. godine“, koje do tada nije bilo u našoj zemlji, te da se od 1920. godine „stanje nije promijenilo“.

“Crnogorsko pravoslavno crkveno pitanje ne može se riješiti kako misle pojedini crnogorski političari ili neki od crkvenih velikodostojnika koji su pod uticajem Beogradske patrijaršije i srpske mitropolije u Crnoj Gori… Priča za ujedinjenje dvije crkve nema osnova. Jer u Crnoj Gori ne postoje dvije crkve, već Crnogorska pravoslavna crkva i Mitropolija SPC. Iluzija je pojedinaca da bi se ujedinjenjem, koje je nemoguće, spriječila podjela na Srbe i Crnogorce. Čak i da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne crkve, njihovo ujedinjenje je nemoguće pošto se nijedna od njih ne bi pri tome odrekla svojeg identiteta u korist druge. Zabrinutost srpskih političara iz Beograda, kao i opozicionih srpskih partija u Crnoj Gori za položaj Srba i SPC u crnogorskoj državi na način kako se to radi grubom zloupotrebom, je miješanje u njene unutrašnje stvari, iako oni ističu da se ne miješaju u njenu politiku”, poručio je Mihailo.

Objavljeno pod Crnogorska pravoslavna crkva