Krsto Zrnov Popović o aneksiji Crne Gore 1918. godine

Krsto Zrnov Popović, komandir i brigadijer crnogorske vojske, bio je i ostao sinonim, emanacija i personifikacija crnogorskog ideološko-političkog, nacionalno-državnog, oružanog, gerilskog (komitskog) otpora velikosrpskoj agresiji na slobodu i nezavisnost Crne Gore i bjelaškoj asimilaciji i depersonalizaciji Crnogoraca. Ustao je sa Crnogorcima koji su ga slijedili, januara 1919. godine, čvrst poput lovćenskog i katunskog, i opšte crnogorskog krša, odan pravnom poretku, državi Crnoj Gori, svome i crnogorskom kralju Nikoli I Petroviću-Njegošu, da se odupre nemanskoj invaziji, okupaciji i aneksiji Crne Gore, koju je osmislila, organizovala i sprovodila u djelo ondašnja zvanična karađorđevićevska i pašićevska Srbija, sa svojim kohortama, i uz pomoć uslužnih bjelaških renegata i njihovih plaćeničkih paravojnih struktura.

Krsto Todorov (Zrnov) Popović (1881-1947), iz Cuca, bio je oficir, komandir i brigadir (general) crnogorske vojske. Učesnik je balkanskih ratova (1912-1913) i prvog svjetskog rata (1914-1916) do pada Crne Gore pod okupaciju Austro-Ugarske. Istaknuti je junak Mojkovačke bitke 6 i 7. januara 1916. godine. Od 1916. do 1918. godine bio je zatočen u austro-ugarskom logoru Boldogason. Po oslobođenju iz konfinacije vratio se u Crnu Goru. Bio je žestoki protivnik srpske okupacije i aneksije Kraljevine Crne Gore sprovedene 1918. godine. Vojni je vođa i Božićnog ustanka januara 1919. godine.

Krsto Popović je bio poznati junak i korifej crnogorskih slobodara – komita, te politički emigrant u Italiji, đe je i bio potonji komandant “Crnogorskih trupa u Gaeti” 1921. godine. Decembra 1921. godine emigrirao je u Agrentinu, u kojoj se ostao do 1929. godine, kada je, konačno, našao utočište kao izgnanik u Belgiji. Iz Belgije se 1931. godine, nakon što je dobio političku amnestiju, vratio u Kraljevinu Jugoslaviju. U Kraljevini Jugoslaviji bio je član Crnogorske stranke (crnogorskih federalista).

Tokom drugog svjetskog rata (1941-1945) bio je vođa Crnogorskih nacionalista, odnosno, lider pokreta za nezavisnu Crnu Goru u uslovima italijnske okupacije. Bio je komandant “Crnogorske nacionalne komande” i “Lovćenske brigade”, koja je bila oružana formacija crnogorskih indipendista. Poslije završetka drugog svjetskog rata, odbio je da se preda komunističkim vlastima i ubijen je u odmetništvu 1947. godine.

Paradigma crnogorskog patriotizma:Nesumnjivo Krsto Zrnov Popović je bio paradigma crnogorskog patriotizma i slobodarske etike. Bio je stameni, harizmatski predstavnik stare, tradicionalne, konzervativne, klasične i herojske Crne Gore i njenog morala.

Kada je 1918. godine Kraljevina Crna Gora postala žrtva velikosrpske invazije, okupacije i aneksije Krsto Zrnov Popović je bio predvodnik oružanog otpora uništenju crnogorske države i nacionalnom obespravljivanju Crnogoraca. Odlukama tzv. Podgoričke skupšrine od 13/26. novembra 1918. godine energično i nepokolebljivo se suprotstavio. Lojalan kralju Nikoli i institucijama pravnog poretka Kraljevine Crne Gore ustao je u odbranu crnogorskog državnog i etničkog individualiteta.

U memorandumu, kojeg je iz Bajica 22. decembra 1918. godine, u ime Ustaničkog Odbora poslao tada kao kapetan Krsto Popović “Komandi Jadranskih trupa” i tzv. “Izvršnom odboru Cetinje”, te komandantu savezničkih trupa u Kotoru generalu Polu Venelu, veli, uz ostalo, i ovo: “Skupština održana u Podgorici u dane 11. i 13. mjeseca novembra 1918. godine, sazvana je protiv ustavnih odredaba naše zemlje, a najviše protiv volje apsolutne većine crnogorskog naroda, što je dalo povoda da se- protiv skupštinske odluke kojoj ste Vi izvršni organi- digne opšti pokret i ustanak u Crnoj Gori«.

Događaji iz Italije: Krsto Zrnov Popović je, u rangu komandira, a u svojstvu Šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji prvopotpisani autor jednog vojno-politčkog dokumenta, imenovanog kao “Naredba”. Naime, u  aktu, pozantom kao “Naredba”, donijetog u Gaeti 17. aprila 1919. godine, sa potpisom komandira Krsta Zrnova Popovića, stoji i sljedeće:

2ok

Braćo Crnogorci

Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na teritoriji prijateljske nam i moćne Italijanske monarhije.

Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.

Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se približuje, kad ćemo sa našim starim, dugonapaćenim i omiljenim, mudrim i ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru. – Čiju slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj u istoriji bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih ideala. Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.

Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juče nego po odavno atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život; tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj vjekovima napaćenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće zaboraviti…

Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući agenti danas politički iščezavaju, a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro šest vjekova neće naći nigđe utočište i svak će ih goniti i na njih pljuvati.

Braćo, Pozivate se da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Gorui i našu vojsku zato se mora strogo paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled”.

U odgovoru Krsta Zrnova Popovića na objavu Ivana Lole Pavićevića pod naslovom »OTPORUKA CRNOGORSKIH USTAŠA na poruku srbijanskih siledžija u Crnoj Gori«, poslatog iz Planine, 29. avgusta 1919. godine kaže se, i ovo:

» Pavićeviću,

  Ti kažeš: »Kad Crna Gora bješe oslobođena od neprijatelja«… ali naprotiv; ona baš sada nije oslobođena, nego je zauzeta; i to, od njenog najljućeg neprijatelja i dušmanina – od zvanične Srbije, koja bi htjela da u korijen ubije čast i istorijsko ime Crne Gore, njen ponos i sve narodne svetinje, koje su nam najveće i jedino narodno blago, za koje smo živjeli i umirali… Zar je »radi ujedinjenja« trebalo kaljati čast Crne Gore i gaziti njena prava? Zar je »radi ujedinjenja« trebalo popaliti i srušti hiljade naših domova? Zar su u ime ujedinjenja hiljade Crnogoraca stavljeni van zakona, te trunu bez krivice i suda pohapšeni, bez otadžbine i krova po gorama i inozemstvu. Svojim zlikovačkim radom zauvijek ste srušili solidarnost i bratsku ljubav. Vi ste, a ne mi, grobari ujedinjenja, i na vas će ostati kletva i najdaljih pokoljenja. Za novac, koji ste u svijetu izlagali, uspjeli ste kupiti nekoliko propalica i degenerisanih individua cnogorskih, kojima sada sipljete, samo da vam služe oruđem, kojim ćete se dočepati svoga cilja. Među tijema, mnogi su se bavili špijunažom i drugim i stavili se u službu i Austriji, dok je držala Crnu Goru. To oni sve radiše za novac, isto kao što danas rade za zvaničnu Srbiju, i kao što bi radili za svakoga ko bi ih bolje platio. Ima tu među njima, na žalost, i nekoliko crnogorskih državnika i činovnika, koji su nemilice trošili narodnu imovinu, a svojom žalosnom upravom upropastili tekovinu narodnu, zbog čega ih je očekivala kazna narodnog gnjeva, pa stoga ne smjedoše izisti pred crnogorski narodni sud, no pođoše tražiti drugo utočište i nov izvor za isisavanje, i tako se sramotno prodadoše za novac. Takva je većinom i ostala ona nevaljala »omladinska organizacija«, koja se, kao stoka na so, slomi trčeći i grabeći se oko prosutog novca Pašićevog.

Mislite li, da ste kupovinom tijeh nekoliko propalih tipova, kupili i sav crnogorski narod i njegova prava? Ludo se varate ako to mislite…Crna Gora je Crnogoraca! Tako je bilo, tako će i biti.

Kralj Crne Gore i Vlada postoje. Pri njima su zastupljene sve Velike Sile. Pa po čemu i čijem odobrenju upravljate i sudite vi u Crnoj Gori? Zar po vašem »drago vi je« ili po odobrenju mitom i silom sakupljene nezakonite i lažne podgoričke »velike skupštine«…

Mi smo, u crnogorskoj uniformi, pošli iz crnogorske vojske u Italiji, sa porukom od naše onamo nalazeće se vojske: da narod mirno i spokojno čeka svoje oslobođenje. A vi ste se, na glas o našem dolasku, raštrkali po cijeloj zemlji i pokupili ste kuku i motiku, pa ste nemilosrdno nasrnuli na naše familije i našu imovinu i sve ste nam utamanili. Pa kako je to, o sramotna stvorenja i grobari svoga jadnog naroda!«

Vođa crnogorskog narodnog ustanka: Kao vođa crnogorskog narodnog ustanka Krsto Popović je jedan od autora i potpisnika Proglasa od 20. septembra 1919. godine, poslatog sa svojega zbornog mjesta, sa planine Vojnik,  u kojemu se veli i ovo: » Na mjesto onih starijeh tirjana javio se iz Beograda nov, još gori tirjanin i dušmanin naše slobode i napretka, oličen u dinastiji Karađorđevića i i njegovim kupljenim slugama, a zaogrnut odeždom lažnog demokratizma. Bezbrojni su zločini, strahovito je nasilje koje je počinio ovaj novi demon jugoslovenstva. Nema danas svetinje, koja nam nije pogažena. Ubistva, najgroznija razbojništva, uništenje imovine, paljevine naših kuća, pokolj nemoćnih staraca i nejači, nasilje na nezaštićene ženskinje, interniranje, uzimanje taoca, mučenje i davljenje po policijskim podrumima i strašno morenje glađu do smrti, eto, to je sloboda, kojom nas je Beograd usrećio! Čitava velika Jugoslovenska domovina postala je za jedne grobnica a za druge tamnica!

Nemojte se čuditi, braćo Jugosloveni, što je jedan dio vaš,-što su rođena braća naša Crnogorci prvi ustali, sad kao i svakad prvi, kad god je trebalo, da je junački gine za slobodu i čast, ne samo crnogorsku, nego i za opštu slobodu sviju nas Jugoslovena.

Čujte i znajte, da na krvavoj zastavi crnogorskoj, koja se danas vije po njenim gorama i vazda slobodnom stijenju, a protivu beogradskih zavojevača i otimača stoji napsiana sveta riječ: »Sloboda ili smrt«.

Bojevi se danas biju po cijeloj Crnoj Gori! Ne boli nas, kad u toj borbi ranu zadobijamo, ali sve nas Crnogorce boli i teško tišti, što moramo da se bijemo protivu nasilno regutovane braće iz Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Slovenije, Dalmacije i drugih jugoslovenskih krajeva, protivu one naše braće, koje su beogradski dželati poslali, da oduzmu pravo i čast Crne Gore…

Nikad Crnogorci neće dopuštiti da im sloboda njihova bude ukradena! Crna Gora mora biti vaspostavljena u potpunoj njenoj slobodi i državnoj nezavisnosti. To će biti makar koliko današnja borba bila duga i krvava. Samo sa vaspostavom Crne Gore i njenim glasom kao slobodne države, mogu se i ostali djelovi našega naroda nadati političkim garancijama i sigurnom očuvanju svojih prava. Današnja borba Crne Gore jeste, prema tome, borba i za sve ostale djelove našeg naroda.

Stoga ustaške vođe crnogorskog naroda apeluju na sve sinove jugoslovenske bez razlike, i bratski i usredno ih mole: ma da ste nasilno regrutovani za ovu borbu protivu nas, mada se nasilno dovodite u Crnu Goru, da se borite protivu nas ustaša crnogorskih, ne pucajte na nas! i ne prolijevajte svoju i našu bratsku krv, jer je to krv i vaše slobode-krv slobode sviju nas! Pružite nam ruku bratstva! Skočite na oružje i stresite sa sebe mrski i teški jaram beogradskih zulumćara!”.

Na predstavci o stanju u Crnoj Gori, koju su crnogorski ustanici, iz šume 24. septembra 1919. godine, postali na adresu Kraljevskog Crnogorskog Generalnog Konzula u Rimu gospodina Veljka Ramadanovića prvopotpisani je komandir Krsto Zrnov Popović. U toj Predstavci, uz ostalo, navodi se  i ovo:

»Crnogorski narod preko svojih predstavnika i preko izaslanika saveznika, još od početka okupacije Crne Gore od strane Srbije, koju je izvršila pod zaštitom Francuske, nekoliko puta je činio predstavke i protest našim moćnim saveznicima o nasilnoj okupaciji koja je izvršena protivu volje naroda, i o najnesrećnijim događajima koje zvanična Srbija- preko njenih vlasti sa vojskom pokupljenom iz sviju jugoslovenskih pokrajina, činila u Crnoj Gori.

           Svi ti protesti kao i neprestane borbe i pokolj koji se vrši na cijeloj teritoriji Crne Gore od 24. decembra pr. g. nijesu našli nimalo odziva kod saveznika, koji nijesu htjeli ni da čuju za vapaj Crnogorskog naroda, da se oslobodi od krvave vladavine Srbijanske da ga ne ubija, ne pljačka, ne zatvara pod mračne voltove; ne pali mu kuću; da ga nasilno ne nagoni ba regrutaciju i na polaganje zakletve Srbijanskom Kralju i da mu mrazi sve ono što je najsvetije Crnogorcu. Ustaši crnogorski po mogućnosti oružanom rukom sprječavali su srbijansku vojsku i upravu da ne vrši krvavi teror Crnoj Gori, ali se njihovoj navali nije moglo niti može odoljeti…

          Dakle, svakome je jasno kao bijeli dan, da je zvanična Srbija pod zaštitom zvanične Francuske, preduzela najgroznije mjere da se potpuno uništiti Crnogorski narod, a ono što preteče da silom naćera da prikloni glavu i da se predade Srbiji. Kao god i ranije tako i sad – po deseti put – iznuđuju potpise od naroda da su za Kralja Petra i ne pitajući potpisuju imena ljudi iz pojedinih plemena, da izjave i napišu nekakvu zakletvu za koju narod ne zna. To čine kako biše saopštili Konferenciji mira i javnosti da je Crnogorski narod dragovoljno uz njih. Mi im svečano i otvoreno pred čitavim svijetom dovikujemo, da je to njihovo sve laž i grozna podvala – svojstvena samo njima – kao i to: da je sav Crnogorski narod, izuzimajući nekoliko izroda i izdajnika plaćenih iz Dispozicionog fonda Pašićevog, za slobodu i nezavisnost Crne Gore i za svoga ljubljenog Kralja Gospodara Nikolu I. Da je tako to se najbolje vidi iz krvavih događaja koji se odigravaju u Crnoj Gori evo skoro godinu dana. Mi smo svjesni da narod sa ustašima Crnogorskim, iznureni glađu, bolešću, bez ikakavih sredstava, oružja i municije vojsku Srbijansku i onu iz sviju pokrajina jugoslovenskih, kao god i vlasti i upravu ne može pobijediti i izagnati iz Crne Gore, pošto je vojska, kao što smo ranije naveli, snabdijevala sa svim vojničkim potrebama i svakovrsnim modernim oružjem, tim prije, što su upotrijebili sve sile da sa vojskom potpuno pokore Crnu Goru. Svjesni smo  i toga, da nije Srbijanske vojske i uprave u Crnoj Gori, da bi smo se mi sa našim domaćim izrodima brzo razračunali i svemu civilizovanom svijetu dokazali: što je volja Crnogorskog naroda.

         Obzirom na sve gore istaknuto, kao i na to, što je svakome jasno poznato da nije bila volja Crnogorskog naroda, ona rezolucija koju su Srbijanska vlada, uz pripomoć naših izroda, skovali i preko nekakve rulje, tuđinskih plaćenih agenata, objavili u polovini mjeseca novembra prošle godine u Podgorici, a pogledom na činjenicu što su do sada faktički naši saveznici potpuno zatvorili oči pred svim događajima koji se ovamo odigravaju i da nehoće da čuju vapaj Crnogorskog naroda- premda o tome je svima saveznicima borbro poznato o svemu nešto od naših predstavaka, nešto iz izvještaja njihovih izaslanika a nešto iz poštene i iskrene svjetske javnosti. Ovijem najkarakterističnije protestujemo i gnušamo se na postupak naših »moćnih i velikih saveznika« i sa najvišim negodovanjem gledamo na njihovu pomoć i intervenciju«.

Komandir Krsto Popović kao »šef svih ustaša« iz šume 27. septembra 1919. godine podnio kraljevksom crnogorskom gneralnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću opširan izvještaj, u kojemu stoji i sljedeće: »Srbijanska vojska iz Boke-Kotorske, Hercegovine i Sandžaka forsiranim maršom hitala je za Crnu Goru sa cijelom ratnom opremom, a u Crnu Goru na cijeloj teritoriji Srbijanske vlasti u zajednici sa našim domaćim izdajnicima, preduzeli su najhitnije mjere mobilizacije i koncentracije trupa. Sve naše pristalice silom su namoravali da uzmu oružje i da se bore protivu nas. Koji nije htio to učiniti oni su ga ubijali ili zatvarali, imanje mu pljačkali, kuće palili, familije zatvarali i internirali, ili gole i bose nesretne po šumama razagnali, toljagama ih prebijali i primoravali ih. Takvih familija i sada ima po šumama gdje krepavaju, a koje se ne smiju niti imaju kud povratiti…

Naši neprijatelji počinili su do stanovništva najgroznije tirjanstvo pred kojim događajima i Neron i Ivan Grozni, bi se od čuda skamenili….

4ok

Srbijanska vlada naoružana neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim moralnim i materijalnim bitnim interesima, a potpomognuta na sramotu i stid od naših Saveznika, u prvom redu zvanične Francuske, sa svojom vojskom čini takva zvjerstva od ničim nezaštićenog Crnogorskog Naroda, kakva se nikada ni od koga činila nijesu.

Ovo je istorijski sramni stid za čitavo Ćovječanstvo, koje je prašina bezobzirne Srbijanske politike obmanula i zaslijepila da niti vide niti znadu što se radi u Crnoj Gori od nesretnjeg naroda.

Za sažaljenje su svi oni političari i predstavnici Saveznika koje bi fransuko-srbijanska poltiika u Crnoj Gori mogla i još obmanjivati. Oni treba da znadu da je Podgorička skupština mitom i silom sakupljena ne pitajući narod Crnogorski. Ona je po sve nezakonita i lažna i upravo Skupština Srbijanskih ageneta.

Molim Vas, da saopštite našoj Kralj. Vladi, ako članovi konferencije svjetskog mira žele doznati želju Crnogorskog Naroda, neka narede da Srbijanska vlast i vojska odmah napušte Crnogorsku teritoriju, a prepuste Crnogorskom narodu da taj obračun učini među sobom, pa će u kratkom vremenu vidjeti želje i težnje Crnogorskog naroda.

Sve Komisije koje su saveznici u Crnoj Gori izašiljali, pretpostavljam, da nijesu mogle ni iz daleka upoznati se sa željama Crnogorskog naroda, naročito stoga, što su im srbijanske vlasti većinom činili prepreke i smetnje da ne dođu u dodir sa našim narodom i ustašima.

Kroz Crnu Goru vode se najkrvavije borbe u stvari sa Srbijanskom vojskom. Narod Crogorski u mukama se davi a Saveznici su do njega zanijeli glavu…

Ovoga puta kad je Crnogorski narod dao sve što smrtni mogu dati za slobodu naroda, Saveznici odobravaju i ravnodušno posmatraju gdje narod crnogorski Srbijanski bajonet davi potpomognut zvaničnom Francuskom.

Mi pozivamo svakoga pravoga Crnogorca koji je u inostranstvo da hita u svoju domovinu da branimo čast i ponos Crne Gore, našu egzistenciju i suverenitet koja je krvlju i mukom Crnogorskom stečena nizom šest vjekova.

Nedamo nikome da je oskrnavi, ma ko i koliko bilo naših neprijatelja dok ijednoga pravoga Crnogorca ustraje.

Molim Vas, g. Ramadanoviću, izvolite ovaj akt hitno uputiti našoj Vladi po naročitom kuriru«.

Komandant ustanika u Crnoj Gori komandir Krsto Zrnov Popović je u Rimu 8. juna 1920. godine, u jednoj izjavi opisao zločine srpske vojske i njenih janjičara u Cucima, navodeći i to da su njemu jula 1919. godine » spalili kuću, ženu su mu tukli da kaže đe joj je jedno muško dijete od 4 godine, govoreći da će da ga zakolju. Dijete je sa đecom bilo pošlo podalje od kuće i tako je Marija, žena Krstova, odatle utekla i od tog dana i danas sa šestoto đece krila se po Boki Kotorskoj i po šumama«.

Šta je pisalo u izvještaju Lekića: Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa, komandir Petar Lekić iz Seoca (Crmnica), u izvještaju o stanju u Crnoj Gori, kojeg je iz  San Đovani  di  Medua 10. februara 1920. g. uputio crnogorskom ministru u emigraciji Milu Vujoviću, navodi da su srpske okupacione vlasti »u Bjelice zapalili  28 kuća; u Komane zapaljene su 4 kuće, u Zagarač 5 kuća, u Cuce kuća komandira Krsta Popovića i još mnogih drugih;  u Velestovo 4 kuće, Marka Turčinovića i još mnoge druge, u okolini Čeva i drugih mjesta kroz Katunsku nahiju«, te da  vojnim snagama, koje vrše terorisanje, ugnjetavanje i zločine protiv naroda upravlja srpski pukovnik Stojan Popović. A potporučnik crnogorski Jakov Marković je, u jednoj izjavi o zločinima srpskih okupacionih vlasti u Cucima, za čiju su istinitost jemčili kao svjedoci portporučnik Nikola Perišić i vodnik Savo Jabučanin, naveo: »Prvi slučaj: Kad je vojska došla u Cuce 10. VII 1919. godine pod komandom srbijanskog načelnika Blaža Begovića, sa kojom je činio pljačke, popalila je kuće Stevanu Markoviću, Mitru Perišiću, Dreka Popovića, Sava Vuletića, Komandira Krsta Popovića. Ovom naajzadnjem tražila je familiju da pokolje. U isto vrijeme oni doznadu da im prijeti opasnost i pobjegnu u šumu”.

5ok

Knjiga »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića-Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, Rim, 1921 sadrži i ovo: »U julu 1919. Srbijanci su isprebijali batinama ženu jednog od podnosioca ovog raporta, majora Krsta Popovića iz Cuca ( oblast Cetinje) samo s toga što nije htjela reći đe je sklonila šestoro đece, od kojih je najstarijemu 11 godina. Ona je zbog teroriziranja, a pošto joj je bila kuća zapaljena, pobjegla sa đetetom od 4 mjeseca u Kotor, gdje se nalazila pored srbijanske posade još i i talijanska i francuska. Ostalu djecu uzeli su dobri ljudi- seljaci, te ih držali prikrivenu kao svoju« .

»Istorija stvara ljude i oblikuje njihove sudbine«-zapisao je slavni francuski istoričar Fernan Brodel. Evidentno, a tako govore istorijski izvori, Krsta Popovića porodila je istorija, heroika i tragika i mentalitet Crne Gore i oblikovala njegov životopis, koji je sazidan od ljubavi prema Crnoj Gori i njenoj slobodi i nesebičnoj i riterskoj žrtvi za nju. Sve je Krsto Zrnov žtvovao vlastitim izborom za Crnu Goru, a od nje nije tražio ni očekivao za uzvrat ništa. Time je pokazao da su pravi heroji istorije oni koji se bore za slobodnu otadžbinu, a koji ne očekuju ništa, materijalističko i merkantilističko, interesno od nje. Tako je on postupao i pokazao da njemački tradicionalistički istoričar XIX vijeka Trajčke realno nije promašio kada je zapisao da »ljudi stvaraju istoriju«. Riječju, Krsto Popović je proizvod crnogorske istorije i njene vjekovne slobode, a sam je u XX vijeku svojim pregnućem stvarao istoriju i ispisivao stranice za njenu slobodu, državnost, čast i dostojanstvo.

U Panteonu heroja crnogorske povijesti obezbijedio je svojim žrtvovanjem za Crnu Goru posve zasluženo i veliko mjesto. Naravno, on nije, kao ni svi ljudi, bio nepogrješiv, jer nepogrješivost je samo privilegijum Božanstva. I kad je Krsto Zrnov griješio, tokom drugog svjetskog rata, griješio je ne iz zle, već iz plemenite i čojske namjere za spas crnogorskog naroda i za dobro i postojanje Crne Gore. Njegove greške i zablude (1941-1945) nadasve ne mogu poništiti njegove vrline i doprinos borbi za vječnost slobodne i časne Crne Gore. (Autor je istoričar i pravnik)

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Okupacija 1918. i borba zelenaša za oslobođenje od Srbije. Zabeležite stalnu vezu.