Zato NATO!

Koliko gođ sam se bavio temom priključenja Crne Gore NATO savezu sve sam više bio ubijeđen da se njemu protive samo iz ideoloških razloga.

Ponekad je bila groteskna argumentacija iz tih krugova, ponekad se pribjegavalo nečasnoj patetici i zloupotrebi mrtvih, ali je uvijek iza svega stajao vrlo jasan otpor prema strateškom opredjeljenju Crne Gore da bude dio zapadne civilizacije. Nema dvojbe da se radi o revolucionarnom opredjeljenju kada je u pitanju tradicionalno crnogorsko istorijsko poimanje političke, kulturne, religijske bliskosti i savezništva.

Postoji u Crnoj Gori još uvijek veliki broj onih koji nemaju svijest da živimo u sasvim jednom drugom vremenu od vremena kad su se savezništvo i politički projekti bazirali na etničkim i konfesionalnim osnovama.

Kao da se još živi u otomanskim vremenima i traženju zaštite od religijske i etničke ugroženosti kroz savezništvo sa sebi sličnima. Nažalost, ti isti nijesu sposobni ni danas da vide kako je to savezništvo uvijek imalo ili svoju veoma visoku cijenu ili skrivene namjere teritorijalnog i asimilacijskog karaktera.

Iako je knjiga „Sukob civilizacija“ Samuela P. Huntingtona napisana 1993. godine i dalje se može prihvatiti njegova konstatacija kao relevantna: „Vojni sukobi izmedu zapadnih država su nezamislivi, a zapadna vojna moć nema ozbiljnog protivnika“. Ovo su dvije vrlo važne stvari kada je u pitanju bezbjednost Crne Gore.

U globalnim relacijama Crna Gora ne predstavlja značajan prostor oko koga bi se proizveli sukobi širih razmjera. Bezbjednosni problemi Crne Gore uglavnom se tiču odnosa sa okruženjem i unutrašnja bezbjednost. Članstvom u NATO pacifikuju se trajno odnosi sa suśednim zemljama, članicama NATO, upravo iz razloga što su sukobi između članica saveza nezamislivi. Odnos između Grčke i Turske bio bi jedan od najtrusnijih u Evropi da nije te nezamislivosti.

Sa druge strane, zapadna vojna moć je dovoljan garant sigurnosti Crne Gore kad su u pitanju države regiona koje nijesu članice NATO saveza. Onima koji su ubijeđeni da je opasnost po bezbjednost Crne Gore iskonstruisana poručujem da nijedna generacija između značajnijih sukoba nije vjerovala u pretstojeću ratnu opasnost.

Huntington nadalje kaže „Očito je da je u kratkoročnom interesu Zapada promovisanje veće saradnje i jedinstva u svojoj vlastitoj civilizaciji, posebno između njezinih evropskih i śevernoameričkih komponenti; priključivanje Zapadu društava Istočne Europe i Latinske Amerike čije su kulture bliske Zapadnoj…“

Nije bezbjednost jedini razlog zašto je Crnoj Gori potrebno članstvo u NATO. Članstvo Crne Gore u NATO i u simboličnom i u stvarnom smislu predstavlja raskid sa kontroverznim, anahronim, konfliktinim i, što ne reći, pauperizovanim i tribalnim uticajima pod kojima se nalazila sticajem istorijskih i tradicionalnih, često iracionalnih, razloga. Možda po prvi put u istoriji Crna Gora ima šansu da bude dio svijeta koji je u svakom smislu najnapredniji i najbogatiji. To je činjenica za svakog čovjeka koji je sebe obogatio putujući po svijetu i pośećujući razne zemlje i krajeve.

Crna Gora se očito dijeli u odnosu prema prošlosti i budućnosti. Onaj dio populacije koji ima manjak imaginacije i naklonosti ka modernom svijetu, koji Crnu Goru posmatra kroz vizuru prošlosti, mitologije, kulturnih i vjerskih atavizama, običajnog prava, nametnute istoriografije izvana, suprostavlja se i dramatično doživljava približavanje Crne Gore razvijenim, modernim demokratijama.

To najbolje ilustruju događanja u Crnoj Gori posljednji nedelja u režiji Demokratskog fronta i političari uskih vidika iz drugih stranaka koji im daju podršku. Ne čudi da oni najveću podršku imaju u najreakcionarnijim, desničarskim, klerofašističkim organizacijama i pojedincima iz okruženja. Na neki način to sve njih i definiše kao ideološki koncept koji je područje u kojem se nalazi Crna Gora činio neuspješnim i koji će, nadamo se, tokom bliske budućnosti nepovratno otići u prošlost.

Ponekad je zamorno objašnajavati očiglednu superiornost strateškog opredjeljenja Crne Gore ka evroatlanskim integracijama. Kao kukavičje jaje protura se koncept vojne neutralnosti koji jednostavno, ni logički ni faktički, „ne drži vodu“. Jasno je da vojna neutralnost ima formalan karakter i da nikoga ne može fascinirati ukoliko iza nje ne stoje garancija neke impresivne vojne sile. Ona ne donosi Crnoj Gori nikakvu bezbjednosnu sigurnost. Upravo suprotno, Crna Gora može postati poprište sukoba različitih ambicija sa strane.

Neutralnost ne donosi ništa ni u koncepcijskom smilu, odnosno okretanju ka demokratskom, modernom svijetu u političkom i kulturološkom smislu i upravo ide na ruku onima koji hoće Crnu Goru da zaustave u istoriji. Zato nije prećerivanje reći da se iza ideje vojne neutralnosti kriju i teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori, nažalost, podržane iznutra. Nema boljeg dokaza za to od korifeja borbe protiv ulaska Crne Gore u NATO, đe prednjači u Crnoj Gori SPC i njen čelnik u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, najveći negatori crnogorske nacije i države Crne Gore.

Mogu da razumijem mladost koja, nebitno da li iz anarhističkih, antiglobalističkih razloga ili pukog pomodarskog ljevičarenja, ima otklon prema vojnim savezima, imperijalnoj politici, ratovima vođenim sa ko zna kojim ciljevima. Ako bih pokušao da stvari spustim na svakodnevni život, radi pojednostavljenja objašnjenja, objasniću to primjerom koji se može odnositi na bilo koga od nas. Pripadam, onima koji imaju veliki animozitet prema oružju. Kao pacifista trudio sam se da što manje imam dodira sa militarizmom i svime onim što on predstavlja.

Međutim, radi zaštite svoje svoje porodice nije mi problem da pośedujem bilo koju vrstu oružja ako je to način da obezbjedim bezbjedan život svojim najbližim. Hoću reći da postoje situacije kada život nameće obrasce ponašanja koji su katkada suprotni našem habitusu. Ne ponašati se suprotno od onoga što vas ugrožava zbog ličnih stavova ne predstavlja zdravorazumsko ponašanje.

Mada, moram reći, ti pokušaji izigravanja anarhizma, antiglobalizma i ljevičarenja u Crnoj Gori izgledaju frivolno i trivijalno, više kao farsa. Jednom je jedna beogradska spisateljica, svjetskog renomea, rekla da ona kao privatna osoba nema nikakve simpatije prema NATO, ali kao političar i državnik uvijek bi se zalagala za članstvo Srbije u tu vojnu organizaciju. Ovome ne treba ništa dodati.

Nikako se ne mogu zanemariti benefiti koje donosi članstvo u NATO za ekonomiju Crne Gore. Svakome sa ekonomskim znanjem poznato je da je kapital vrlo „plašljiva zvjerka“. On traži ubjedljivu potvrdu sigurnosti područja u koje ulaže. Jasno je da nema u današnjem svijetu ubjedljivije potvrde od članstva u NATO i njegove zaštite. Negiranje ovako jasne činjenice ubjedljivo govori o sagovorniku i njegovim skrivenim namjerama ili ideološkom sljepilu.

Prosto, to je aksiom u svjetskim razmjerama. A to jeste najvažnije za potencijalne investitore, mnogo važnije od onoga što naglabaju neki provincijski umovi uskih vidika. Ne čudi što svi investitori, bez obzira da li se radi o investitorima sa istoka, dalekog istoka ili zapada, daju prednost ulaganju u zemlje pod kišobranom NATO pakta.

Nesigurna područja donose špekulativni kapital koji traži brzu zaradu i ostavlja iza sebe samo probleme. I da se ne lažemo, nijedna zemlja bišeg socijalizma nije ušla u Evropsku uniju prije nego je postala članica NATO. Upoređivati se sa zemljama koje su dio zapadne hemisfere, koje dijele sve njene vrijednosti i standarde, a koje nijesu dio NATO saveza, prilično je neozbiljno. Za takve zemlje je pitanje članstva u EU i NATO samo pitanje njihove volje, a ne ispunjavanja uslova.

Slobodan Jovanović

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.