Crnogorska opozicija upropastila bi i zemzadrugu

Nad Podgoricom živa vatra seva: Nebojša Medojević pesmom slavi rušenje državeIma jedan vic, koji i nije vic, o jednom sličnom skupu “gladnih“ na trgu Republike u Podgorici. Prilazi čovjek jednom od „gladnih“ demonstranata i pita ga što se dešava. Demonstrant mu odgovara da demonstriraju protiv vlasti jer su gladni, jer nemaju posla. Čovjek mu kaže da je privatnik i da mu upravo trebaju radnici. Kaže, plata je dobra, mogu se zaraditi fine pare. Pa đe mene nađe od ovoliko ljudi – odgovara mu „gladni“ demonstrant. Protesti DF u Crnoj Gori i nesretne opozicije koja se pridružila da ne bi u tim protestima ostala kratkih rukava, jedna je od tih čuvenih deluzija koje se prodaju pučini preko medija, društvenih mreža. Ko ima pamćenje nešto duže od kokošaka śeća se da su protesti u takozvanoj AB revoluciji imali osnovnu parolu o gladi kao razlogu za skidanje tzv. „jagnjećih brigada“. Dobro, i Kosovo, i Rusi, pardon, gusle … Ti isti gladni su svoj supermarket pronašli po dubrovačkim Konavlima, vraćajući se sa čuvenim pancirom – pršut na grudi, pršut na leđa. Da sreća bude još veća, skočio im je standard na cijelih 5 DEM. I bjehu, bogami, ludi od sreće. Napajali su svoje baterije patološki prateći nadaleko čuvenu štampu i elektronske medije koji su im rasvjetlili interplanetarnu zavjeru protiv nebeskih martira u vrijeme kada su postavljeni temelji savremenog srpskog novinarstva. Opet su ti isti ogladnjeli 1997. godine, ovaj put kamenicama braneći brke „najmlađeg i najljepšeg predsedavajućeg sjednicama KPJ“, protiv izdajnika srpstva i sitosti, Mila Đukanovića.

Brano Mandić, vjerovatno jedini autor iz podgoričkih dnevnih novina Vijesti koga čitam i poštujem, u svojoj najnovijoj kolumni napisa da, ako su Andrija Mandić i ostala bulumenta iz DF ruski plaćenici, treba iznijeti dokaze i uhapsiti ih za veleizdaju ili prekinuti, kako Brano napisa, „sekuritizaciju javnog diskursa“, ma što god to značilo. Pa pobogu Brano, kako ti ne pade na pamet da prozoveš medij u kojem pišeš da prekine da iznosi najgore optužbe protiv mnogih ličnosti javnog života Crne Gore, ne iznoseći nikakve dokaze, i tako prekinu kriminalizaciju javnog diskursa! Nije li među onima koji su izašli zbog prenapuhanog i manipulativnog „pretjeranog nasilja policije“ mnogo onih kojima su novine u kojima pišeš dobrano išmirglali sive ćelije. Vrlo dobro se śećam plebiscitarnog optuživanja zapada za situaciju u Ukrajini u krugovima oko Vijesti, za to je bila dovoljna „pamet“ i čuveni „silogizmi“ tih „pametnica“, u kojima se iz tri nepoznate izvlače najgluplji mogući zaključci.  Akteri u Podgorici i izvan Crne Gore sami su sebe prozvali bez da ih iko ima optuživati, mada ima dovoljno posrednih dokaza o umiješanosti Rusije već duže vrijeme u finansiranju antiNATO kampanje u Crnoj Gori. Taj novac nema formalni karakter, već je iz neformalnih izvora, ali nećemo baš biti toliko naivni da vjerujemo da je ponašanje zvanične Moskve sasvim slučajno i da to nije niukakvoj vezi sa njima. Pored tako ogoljene agresivne retorike iz ruskog ministarstva, generala Leonida Petroviča Rešetnjikova, generalnog direktora Ruskog instituta strateških studija (RISI), državnih i nedržavnih medija u Rusiji, protiv vlasti Crne Gore. Uostalom, volio bih da vidim takvu uzdržanost kada je u pitanju, uslovno rečeno, druga strana, tj. Amerika. Ne manipulišite tima što novac iz Rusije nije sa Putinovim potpisom. To tako ne biva ni u Zanzibaru.

Već više puta napisah da u Crnoj Gori, a bogami i u Srbiji, ne postoje ideološki definisane političke stranke niti se one po tome mogu ralikovati koja je lijevo-centar-desno, već se diferecijacija vrši u odnosu prema civilizacijskim vrijednostima. Nesumnjivo je da DF i još neke, prevashodno srpske nacionalne  stranke, ili čije je biračko tijelo uglavnom srpska populacija, imaju ogroman otklon od zapadnoevropske civilizacije i demokratskih društava, što vrlo dobro pokazuju njihova formalna ili neformalna savezništva i podrška od najopskurantnijih krugova u Srbiji. Mislim da priče kako nije jedina demokratija na zapadu spadaju u domen apsurdnih beslovesnosti. Složićemo se da ne postoje idelna društva ni idealne demokratije, ali bar možemo precizno definisati što podrazumjeva pojam – demokratija. I na osnovu toga, ako nas vodi racio a ne slijepa ljubav ili mržnja, procjeniti đe se neko najbliže primakao tom idealu. Rusija to može biti samo u nekoj izopačenoj percepciji stvarnosti. Postavlja se pitanje odakle toliko demokratije na ustima u Crnoj Gori onih koji svim silama bježe da ne budu u društvu demokratskih zemalja, a preferiraju najautoritativnijoj državi Evrope. Predlažem im da „Milov režim“ zamjene Putinovim, da daju crnogorskom premijeru moć i ovlašćenja koja ima Putin u Rusiji ako je to društvo kojem streme. Ili da se izbori u Crnoj Gori organizuju po Putinovom modelu. Onda vam ne treba ni prelazna ni neprelazna vlada. Samo preslikate model vašeg ljubimovog Putina i ljepota božja!

Nekako mi je mizerno ponašanje lidera partija koji se predstavljaju kao dio „građanske Crne Gore“, za koje sam ubijeđen da začepljuju nos kada se ljube sa ovima iz DF-a. Uplašili su se da ne ostanu kratkih rukava kad su viđeli da protesti postaju nešto masovniji nakon sklanjanja onog rugla sa bulevara Sv. Petra Cetinjskog. Još jednom su pokazali da je njihova svijest ograničena na njihove partikularne interese i da nijesu sposobni da prevaziđu sitnošićardžijsko u odnosu na interes države Crne Gore. Milo Đukanović je za njih crvena marama na koju će se zalećeti kao bravi makar iza nje bio cementni zid.

Prozboriću neku i o Đukanoviću, praveći paralelu sa današnjom Srbijom. Nakon što se u Crnoj Gori iskristalisala nesumnjivo ličnost sa najviše harizme i političke umješnosti, dobili smo i u Srbiji sličnu situaciju. I u jednom i drugom slučaju partije na čijem su čelu vuku svoj položaj skoro isključivo na harizmi svojih lidera. Moram priznati da kod obojice se može primjeniti ona čuvena setenca da je bolje imati lava koji predvodi magarce, nego magarca koji predvodi lavove. Iz takve situacije oni sigurno vuku „višak moći“ i njihova vladavina liči na autoritativnu. Kao čovjek imam problem sa društvima u kojima dominira jedna snažna ličnost, ali to, kad imamo slobodne izbore i u jednoj i u drugoj zemlji, ne može biti njihova krivica (slobodni izbori su kad izborna komisija i OEBS kažu da su slobodni a ne oni koji gube izbore). Problem je u onima što su njihova politička konkurencija. Ne može se reći da u Srbiji nijesu mnogi dobili šansu i pokazali da su nedorasli da vode zemzadrugu a ne državu. Znaju oni koji me znaju, kakav odnos imama prema Vučiću, njegovim javnim nastupima, ali mi nije teško da priznam da je napravio više dobrih poteza nego sve vlade od pokojnog premijera Zoprana Đinđića. Nema sumnje da je opozicija u Crnoj Gori u stanju da upropasti i zemzadrugu i to jeste frustrirajuće za sve građane Crne Gore. Zaista nije zdravo društvo u kojem se politikom bave ljudi kojima ne biste dali trafiku da vam vode, u slučaju da je vaše vlasništvo. U takvoj situaciji nalazite se pred izborom da li da i dalje imate moćne, harizmatične ličnosti koje će vas dovesti, uz sve mane koje nose sa sobom, do,bar meni, željenog cilja, ili da se kockate sa velikom mogućnošću da, kako to biva uvijek sa kockom, ostanete i bez onoga što imate. To bi bio moj odgovor onima što pokušavaju da me „preobrate“ demagoškim pričama kako im je dosta gladi, nemaštine i „rada za 300 eura“. Mada znam mnoge koji neće da rade ni za 450 eura, plaćen stan i hranu. Plus bakšiš koji nije ispod 10-15 eura dnevno. Što reče jedan moj prijatelj, jedino što je Matija Bećković tačno rekao jeste da je Crna Gora zemlja sa „gordim konobarima“.

Slobodan Jovanović

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.