Kako se posrbljavala crnogorska prošlost prije 19. vijeka

Još sredinom 19. vijeka, pametni ljudi koji su pravili (novo)srpsku naciju kao što su bili Ilija Garašanin, Sima Sarajlija, Milorad Medaković i mnogi drugi kasnije, uviđeli su da nije dovoljno što Njegoš širi srpsko ime po Crnoj Gori, zaključili su da se i prošlost Crnogoraca prije Njegoša mora isfalsifikovati. Ilija Garašanin je u svom velikosrpskom programu „Načertanije“ (1844), dao uputstvo kako treba da dejstvuje srpska istoriografija: „Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.“ („Načertanije“). Da se istorija pronicavajuće i na sposoban način piše, ne na istinit!

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

Tako je Ilija Garašanin formirao srpsku istoriografiju i od njegovog uputstva, samo su malobrojni srpski istoričari napravili otklon. Mnogobrojna su krivotvorenja crnogorske etničke istorije koja su radili i rade zagovornici Velike Srbije. Crnogorsku istoriju krivotvorili su skoro svi srpski istoričari i istoriografi, a sama dokumenta – istorijske izvore brutalno su krivotvorili Sima Sarajlija, Milorad Medaković, Dušan Vuksan, Ljubomir Durković Jakšić, Bariša Krekić, Radoš Ljušić, Batrić Jovanović i mnogi drugi. Nesrećni Crnogorci veliku energiju troše da analiziraju ili demantuju najobičnije falsifikate. Zbog toga, crnogorska istoriografija bi morala da uvede novo pravilo što se tiče srbovanja u istorijskim izvorima, a to bi bilo – srbovanje odštampano u nekoj knjizi/časopisu, bez prikazanog izvornika i bez postojanja istog izvornika danas, takva pisanja ignorisati i odmah proglasiti ništavnim. Samo ako postoji izvorni dokument treba ga razmotriti. Ne može crnogorska istoriografija vječno gubiti energiju oko falsifikata Garašaninove istoriografije.

vijest1

Odavno je objavljeno jedno egzaltirano (tobožnje) srbovanje vladike Save Petrovića iz 1775. godine. Pismo je 1854. izašlo u naučnom časopisu „ARKIV za povjestnicu jugoslovensku, knjiga III“ (tiskom dr-a Ljudevita Gaja, Zagreb), časopis je uređivao Ivan Kukuljević Sakcinski. Na strani 136 i 137 pod rednim brojem 4 objavljeno je jedno od pisama vladike Save Petrovića Dubrovčanima koje je on napisao 25. jula 1775. godine.

Iz svih njegovih pisama i iz onoga što su istoričari zabilježili o njemu, može se zaključiti da je mitropolit Sava Petrović bio jednostavan i slabo obrazovan čovjek, zbrkanih misli, koji se teško izražavao, a naravno, u starosti još i teže. Međutim u ovom pismu koje je pisao kad je imao preko 70 godina, on veselo, bistro i blistavo-nacionalistički, u duhu Sime Sarajlije ili npr danas Šešelja, piše:

Vaša slavna republika zna da e sve gospodstvo i slava serbska pala, i ništa nije ostalo do vas, kako jedan cvijet na vas svijet… može se zemlja serbska s vama pohvaliti; zato imajući u vas uzdanicu, isto kako u rod serbski…

Tako je Sava skoro pa na poetski način pokazao da je on kao Srbin zabrinut za zemlju serbsku, te ovim pisanjem Dubrovčanima stavio do znanja da su Srbi. Međutim, nasuprot ovakvom srbovanju, imamo knjigu pisama vladike Save koju je 1996. objavio akademik SANU Aleksandar Mladenović i na internetu se na sajtu montenegrina.net nalaze ta pisma. U nekih 170 pisama koja je priredio akademik Mladenović nema nijedan jedini pomen riječi Srbin, Srbi ili srpski narod! Akademik SANU Mladenović priredio je samo svojeručna pisma vladike Save, nije uzeo u obzir prijepise poput ovog koje je objavljeno u Zagrebu 1854. godine. Ako je Sava srbovao Dubrovčanima, zašto nije nikad srbovao u pismima Crnogorcima, Kotoranima, Turcima, Rusima…?

vijest3Istini za volju, tih godina nastao je u kući guvernadura Radonjića prvi spis u kojem Crnogorci promišljaju da su Srbi, Radonjići su na osnovu starih Nemanjićkih povelja i dokumenata koje su imali u Cetinjskom manastiru izveli zaključak, promislili da su Srbi. Radonjići, kao i ostali Njeguši su etničkim porijeklom dinarski Vlasi, ili Morlaci – kako su ih Mlečani zvali. Već nekoliko vjekova vlaško ime Radonjića bilo je zamijenjeno crnogorskim, oni su znali da je crnogorsko narodno ime relativno novo – od početka 16. vijeka, pa su promišljali što su, te tako na osnovu nešto malo dokumenata koja su našli u Cetinjskom manastiru izveli zaključak – da su Srbi. U tom tekstu Radonjići Srbe iz Vojvodine i Srbije zovu „prirodni Srbi“ i „pravi Srbi“, dakle Crnogorce nijesu smatrali pravim Srbima. Takođe trebamo znati, u jesen i zimu 1764/65 u Stanjevićima je boravio i Dositej Obradović i podučavao crnogorsku đecu. Vrlo je moguće da je on tada počeo da propagira srpske nacionalne ideje, ali to nije rađeno organizovano i sistematski. Pomenuti spis Radonjića je dio predistorije srpstva u Crnoj Gori, spis je u jednom arhivu pronađen tek u 20. vijeku, te shodno tome – taj tekst nije imao nikakav uticaj na Crnogorce. Ostaje naravno da je srpsku ideologiju u Crnu Goru snažno uvezao Sima Milutinović Sarajlija. Milutinović je i izmislio riječ srpstvo, te riječi nema u Srpskom rječniku Vuka Karadžića iz 1818. godine.

Savino „srbovanje“ iz pisma Dubrovčanima je mnogo puta korišćeno u propagandne svrhe: Ovo navodno Savino srbovanje se već decenijama koristi kao argument da su Crnogorci imali srpsku nacionalnu svijest i prije dolaska Sime Sarajlije na Cetinje.

Jedan srpski političar iz crnogorskog parlamenta citirane riječi naveo je u jednom feljtonu s kraja 2013. godine. Poznati istoričar Vladimir Ćorović u knjizi „Istorija Jugoslavije“ citirao je ove Savine (tobožnje) riječi. Istoričar Aleksa Ivić je 1922. u knjizi „O srpskom i hrvatskom imenu“ dao ovaj citat. Već više od 10 godina ove (navodne) riječi vladike Save stoje na sajtu njegos.org, sajtu kojem je jedini cilj postojanja da dokaže da su Crnogorci zapravo Srbi. Na sajtu Vidovdan isti Savin citat je naveo dr Aleksandar Miljković. Akademik SANU Miroslav Pantić u knjizi „Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka“ (Beograd, 1990) takođe je citirao iste riječi. Jeremija Mitrović je u knjizi „Srpstvo Dubrovnika“ (Beograd, 1992), naveo ove (tobožnje) Savine riječi. I ko zna još đe sve srpski naučnici koriste ove riječi s namjerom da dokažu srpstvo Crnogoraca.

Čak je i Savo Brković, jedan od prvih Crnogoraca koji je napravio otklon od velikosrpske mitomanije, u knjizi „O postanku i razvoju crnogorske nacije“ (Titograd, 1974), analizirao ova (navodna) Savina srbovanja.

I još na mnogim mjestima na internetu amateri-srbizatori koriste citirane riječi objavljene u Zagrebu 1854. godine.

Ruski istoričar je još 1897. objavio isto pismo: Aleksandar Aleksandrov je 1897. u Kazanu izdao knjigu „Materijal iz istorije Crne Gore”, kod nas je knjigu objavio CID iz Podgorice 2006. godine. Knjigu je prevela i priredila Marina Martinović koja za Aleksandra Aleksandrova kaže da je 1883. završio Istorijsko-filološki fakultet u gradu Kazanu. Poslije toga je na njemačkom jeziku odbranio magistarsku tezu. Godine 1886. je dobio stepen magistra nauka a 22. septembra 1888. je takođe na njemačkom jeziku odbranio doktorsku disertaciju i promovisan je u doktora slavističke filolologije. Od školske 1888/89 profesor je na Kazanskom univerzitetu. Martinovićka još o njemu kaže: „A. I. Aleksandrov je imao poliglotsko obrazovanje; govorio je više slovenskih jezika; savršeno je znao sanskrit. U cilju naučnih istraživanja dosta je putovao (u periodu 1893-1895), napose po slovenskim zemljama (Bugarska, Srbija, Dalmacija, Crna Gora). Osim knjiga i rasprava o Crnoj Gori, Aleksandrov je pisao niz knjiga iz slavistike, uporedne gramatike, ruske dijalektologije, crkveno-slovenskog i litvanskog jezika, psihologije i fiziologije…

vijest2Aleksandrov se 1910. zamonašio, a već 1913. je postavljen za episkopa Jamburskog i za rektora duhovne akademije u Sankt-Petersburgu. Impresivno obrazovani Aleksandrov u predgovoru je između ostaloga napisao:

Pronašao sam u dubrovačkom arhivu samo nekoliko poslanica vladike Save i Petra Prvog dubrovačkom Senatu po pitanju njihove duhovne djece sa tog područja.”(strana 223)

Aleksandrov nije objavio Savina srbovanja, da nije bio Dukljanin? Na 259. strani Aleksandrove knjige koju je CID objavio 2006. godine, nalazi se faksimil pisma vladike Save Dubrovčanima, to je isto pismo koje je objavljeno u Zagrebu 1854, u oba prikaza pisma se pominje neki Nikola Ćetković, međutim, u pismu koje je Aleksandrov objavio – nema nikakvog srbovanja. LINK za pismo objavljeno u knjizi 2006. g.

Još krajem 19. vijeka Aleksandrov je praktično demantovao ova tobožnja Savina srbovanja, ali nikada nijedan crnogorski istoričar nije u Dubrovačkom arhivu provjerio ova Savina pisma. Naravno i sva ostala srbovanja Crnogoraca koja su objavljena 1854. u tom zagrebačkom časopisu, su falsifikati. Neko je, kako ja ovo razumijem, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom iz Dubrovnika u Zageb poslao krivotvoreni prijepis pisama vladike Save, i Sakcinski je to objavio.

E sad, postoji teoretska mogućnost da su u Zagrebu 1854. objavljena vjerodostojna Savina pisma, u tom slučaju Aleksandrov je falsifikovao Savina pisma, izostavio iz njih Savina (navodna) srbovanja. Zašto bi to Aleksandrov uradio? Možda je bio pobornik dukljanske ideologije, hoće li biti proglašen za Dukljanina?

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Crnogorska nacija i identitet i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.