Istorijski kompromis

Piše: Miodrag Vlahović

Sada je jasno da je bio uzaludan napor da se kao osnovna potreba crnogorske politike nametne tzv. „nacionalno pomirenje“. Izgubljene su bar tri dragocjene godine, u kojima su politički procesi, ideje i teme, naročito u opozicionom segmentu, bili pod uticajem stava koji je najbolje opisao jedan od glavnih učesnika u tom zamešateljstvu.

Naime, u pokušaju da objasni zašto je i kako želio da stvori (i kontroliše) politički savez sa najradikalnijim predstavnikom iz tzv. srpskog političkog korpusa u našoj zemlji, taj nam se uticajni građanin izrekao: „Pa moramo im nešto dati!“ Mislio je, naravno, na crnogorske Srbe, tj., preciznije, na političare koji igraju uloge njihovih vođa.

Na njegovu žalost, ta „uzimala-davala“ politika se nije baš najbolje pokazala. Rezultat je nekoliko prepolovljenih partija i problemi u Skupštini da se obezbijede kancelarije za brojne nezavisne poslanike.

Ideja o nacionalnom pomirenju je, dakle, potrošena i prije nego što je stavljena u promet. To i nije bilo pomirenje, već pokušaj paktiranja i političkog ortakluka, promovisan kao nekakav „srpsko“-„crnogorski“ paket-aranžman, zarad kojeg je trebalo, između ostalog, ćutati o NATO, ne pominjati Srebrenicu i slične neprijatne „sitnice“, a Murino redovito obilaziti i liti krokodilske suze nad tragičnom sudbinom nedužnih i slučajnih žrtava NATO intervencije u Crnoj Gori.

Takva papazjanija i obmana je završila kako je trebalo i kako je morala. Ovih je dana na izdisaju, iako ćemo do septembra slušati o protestima, čiji je scenario, sasvim simbolično i već viđeno, započeo pečenim volovima i organizovanim autobuskim transportom.

Istinska potreba crnogorske politike je na sasvim drugoj strani.

Umjesto lažnog nacionalnog pomirenja (u Crnoj Gori se nisu svađale vjere i nacije, već je ideja zajedničkog života odnijela prevagu nad ksenofobičnim projekcijama i nabijeđenim strahovima od crnogorske nezavisnosti, pa se tu nemamo što, niti ćemo se miriti – jer to i nije za mirenje), našoj zemlji je potreban istorijski dogovor ozbiljnih političkih snaga koje Crnu Goru doživljavaju kao svoju jedinu domovinu.

To je suština i tu, zapravo, i nema potrebe za nekim posebnim „filozofiranjem“. Ideja da smo u ovoj zemlji svi zajedno, svi jednaki i svi svoji na svome treba da dobije svoju logičnu istorijsku potvrdu i na ravni „visoke politike“.

Referendum o nezavisnosti je, dunque, završen. Ko je učestvovao – učestvovao je. Rezultat nekima nije pričinio zadovoljstvo, ali će generacije koje dolaze učiti da je miran i demokratski način kojim smo došli do te odluke bar jednako vrijedan kao i sama odluka o obnovi nezavisnosti.

Političke snage koje su iskreno opredijeljene da učine nešto konkretno u procesu izgradnje crnogorskih demokratskih institucija i njihovih kapaciteta ne treba da čekaju tu svijetlu budućnost. Jer, ni ona neće ni doći „sama od sebe“.

Ti crnogorsko-srpski političari treba da pređu naš domaći Rubikon. To nikako neće moći ako ostanu učaureni u idejama koje su diskvalifikovale njihovu politiku posljednjih dvadeset i pet godina. Ratovi su izgubljeni, privremene državne konstrukcije propale, crnogorski referendum uspio… nebo nije palo… a u Srbiju se može i sa ličnom kartom.

Bez te potrebne promjene, njihova će politika dovijeka trpjeti od suštinske konfuzije i konstrukcione greške – da „režim“ doživljavaju kao državu, a državu kao režim.

Nastupajući događaji – odlučivanje o NATO članstvu i parlamentarni izbori – otkriće nam  da li među crnogorskim Srbima ima lidera narednog za taj istorijski iskorak.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.