O crnogorskoj nacionalnoj i državnoj ideologiji dr Sekule Drljevića

Piše: Novak Adžić

Dr Sekula Drljević bio je istaknuti crnogorski jurista, političar, beśednik, teoretičar i afirmator crnogorske nacije i pregaoc za obnovu nezavisne Crne Gore.

Rođen je u selu Ravni (Morača) 1884. godine. Osnovnu školu je završio u Morači, a gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je pravo i na njemu 1908. godine stekao titulu doktora pravnih nauka.

Dr Sekula Drljević, u doba trajanja nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, bio je narodni poslanik, sudija Oblasnog suda u Podgorici, vođa pravaške opozicije od 1913. do 1916. godine, te ministar pravde, ministar prosvjete i crkvenih poslova, ministar finansija i građevina i zastupnik ministra inostranih poslova, u više crnogorskih vlada, u periodu od 1909. do 1913. godine. Bio je poznati, priznati i veoma uspješni advokat, koji se istakao u mnogim političkim procesima vođenim za vrijeme postojanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (1918-1941). U pravnim i političkim analima ostala je posebno upamćena i zabilježena njegova impozantna odbrana crnogorskog generala Radomira Vešovića 1921. godine na sudskom procesu organizovanom i vođenom protivu njega u Beogradu, koji se, na koncu, završio oslobađajućom presudom.

Dr Sekula Drljević je kao političar, u svojoj karijeri, prošao razvojni put od pristalice unije i ujedinjenja sa Srbijom (ali ne i prisajedinjenja, aneksije Crne Gore Srbiji), preko crnogorskog federaliste, koji se zalagao za ravnopravnu federalnu zajednicu južnoslovenskih naroda, do crnogorskog suvereniste i indipendiste, koji se borio za obnavljanje nezavisne države Crne Gore na principu nacionalne suverenosti sa Crnogorcima kao državotvornom nacijom.

Podgorička skupština

Tvrdnje da je 1918. godine dr Sekula Drljević bio poslanik Podogričke skupštine nemaju istorijsko utemeljenje. Ne postoji nijedan materijalni dokaz za takvo nešto, nijedan dokument. Inače da postoji do sada bi sigrno bio objavljen. Imena dr Sekule Drljevića nema na spisku učesnika Podgoričke skupštine 1918. godine.

Dok je Podgorička skupština zasijedala i odlučila po nalogu srpske vlade i dvora o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, detronizovanju kralja Nikole i dinastije Petrović sa crnogorskog prijestola, Sekula Drljević se još nije bio vratio iz austro-ugarskog zatočenja. Dakle, prisajedinjenje je već bilo završena stvar, kad se Sekula Drljević vratio u Crnu Goru.

Jedino je tačno da je dr Sekula Drljević bio tri mjeseca načelnik u Ministarstvu pravde u Kraljevstvu SHS i da se povukao sa tog položaja početkom aprila 1919. godine zbog svojih anticentralističkih uvjerenja i zbog neslaganja sa opespravljivanjem Crne Gore u Kraljevstvu SHS.

Pristalica stvaranja jugoslovenske države na federativnoj osnovi

Dr Sekula Drljević bio je pristalica stvaranja jugoslovenske države na federativnoj osnovi, kao zajednice ravnopravnih udruženih zemalja u kojoj bi Crna Gora bila ravnopravna federalna zajedica.

Taj stav Drljević je zastupao do 1941. godine i vojnog sloma i rasprada Jugoslavije, kad je preduzeo akcije da se pod patronatom Italije i fašističkim kišobranom obnovi „slobodna i nezavisna Crna Gora“. Kolaborirajući sa Italijanima, Drljević je bio glavni govornik na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. godine koji je proglasio „nezavisnu i slobodnu Crnu Goru“ u interesnoj sferi Rima, koja je trajala nepuni jedan dan.

Kao političar, dr Sekula Drljević je bio više od dvije decenije stjegonoša borbe za odbranu crnogorskog državnog, političkog i drugog identiteta i individualiteta u periodu od 1919. do 1941. godine, žestoko se protiveći velikosrpskom monarhističkom i hegemonističkom centralizmu i unitarizmu.

Prostest zbog surovog tlačenja Crnogoraca

Drljević je od 1919. do 1941. godine stalno govorio i protestvovao zbog surovog režima tlačenja Crnogoraca u vrijeme vladavine dinastije Karađorđević tokom monarhističkog trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.

Koliki je u to vrijeme vladao zločin prema crnogorskom narodu, navešću samo jedan primjer. Naime, Srpska žandarmerijska jedinica, sastavljena od 12 (dvanaest) žandarma, pod komandom majora Kecmanovića i bivšeg austrijskog vahmajstora nekog Kolakovića, 25. aprila 1923. godine, u dva sata poslije ponoći, upala je u Cucima, u selu Rokoči, u kuću poznatog komite Petra Zvicera. Svu njegovu porodicu, izuzev brata Petrovog Jagoša Zvicera, koji se tu nije zatekao zato što je bio u zatvoru na Cetinju, srpski žandarmi su tukli, mučili, zaklali, odnosno, okrutno ubili.

Dželati se nijesu  čak ni tada zaustavili, nego su sadistički nastavili sa svojim monstruoznim, krvavim pirom. Izveli su iz kuće Đurđu Zvicer, staricu od oko 100 godina, babu Petra Zvicera, zavezali je za jednu trešnju ispred kuće, a onda kuću zapalili, a nju primorali da gleda u vatri pobijenu i zaklanu familiju. Baba Đurđa je od prizora strave i užasa poluđela i, docnije, umrla u bolnici u Danilovgradu.

Srpski žandarmi pod vođstvom majora Kecmanovića su te užasne, proklete, noći 25. aprila 1923. godine mučili, ubili, zaklali i spalili: Anđu Zvicer, majku Petra Zvicera, koja je imala 60 godina; Zagorku Zvicer, staru 23 godine, suprugu Petra Zvicera sa troje đece; Vidaka Zvicera, starog 13 godina brata Petra Zvicera i Planu Zvicer, staru 20 godina, sestru Petra Zvicera.

Aktivni sudionik u žestokim političkim borbama 

U namjeri da vjerno prikaže sliku ondašnjega stanja u Crnoj Gori, u kojemu je živio i borio se i Petar Zvicer, poznati crnogorski jurista i političar dr Sekula Drljević, je, kao svjedok tog vremena i aktivni sudionik u ondašnjim žestokim političkim borbama, u svojoj knjizi „Balkanski sukobi 1905-1941“, koja je prvi put štampana 1944. godine, a drugi put 1990. u Zagrebu, zapisao na stranicama 108 i 109 i ovo:

„Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjičara na sva plemena, koja su sudjelovala u ustanku. Spaljivale su se  se kuće i uništavala pokretna imovina. Vršila su se okrutna nasilja nad starcima, ženama i djecom. Spaljeno je preko 5.000 seljačkih kuća. Porodice, kojih su članovi sudjelovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim borbama, ostavljene bez kuća i pokretne imovine, živjele su pod pećinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli članovi bili su po zatvorima, u kojima su u najviše slučajeva poubijani. Ne samo članovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski častnici i upravni činovnici dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu…Pretvarajući Crnu Goru u garište i groblje Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom“.

Dr Sekula Drljević u svojoj knjizi „Balkanski sukobi 1905-1941“, opisujući zločin u Rokočima u Cucima, nad familijom Petra Zvicera, koji se zbio u noći između 25. i 26. aprila 1923. godine, uz ostalo, navodi na stanicama 110 i 111 i ovo:

„Cuce tvrde, da od tada svake zime, te noći u dva sata poslije ponoći, leti žena s krilima od plamena nad mjestom, na kome je bila kuća Petra Zvicera. Spaljena majka obilazi pepeo svoje spaljenje djece. To mjesto je postalo crnogorsko svetište. Nijedan Crnogorac ne prođe pokraj njega, da ne ostane pred njim, gologlav, po nekoliko minuta u molitvi… Kroz cijelo vrijeme tih zvjerstava, koja ne mogu naći sebi uzora čak ni u dugoj turskoj vladavini nad Balkanom, nije se našao ni jedan Srbijanac, koji bi osudio beogradsku vladu zbog njih. Nije se našao ni tzv. Srbin prečanin, koji bi to učinio. Ne samo to. Kad sam ja u svome govoru, koji sam držao u Beogradu u Narodnoj skupštini 16. februara 1926. godine, napao Vladu zbog zločina u Cucama, narodni zastupnici digli su zaglušnu viku, ne protiv Vlade, nego protiv mene. U toj sramotnoj vici, natjecali su se sa Srbijancima Srbi prečani. To vrijedi zapamtiti“.

Crna Gora pretvorena u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa

Dr Sekula Drljević, nekadašnji crnogorski ministar, ideolog i politički lider Crnogorske stranke (federalista) od 1919. do 1941. godine i njen poslanik u Skupštini Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije između 1925 do 1941. godine, objavio je 1926. u Zemunu svoju knjigu „Centralizam ili Federalizam“, koja je skup njegovih govora u Narodnoj skupštini u Beogradu, održanih u periodu od 22. jula 1925 do 26 marta 1926. godine U toj knjizi dr Sekula Drljević  objavio je i svoj govor održan u Narodnoj Skupštini Kraljevine SHS u Beogradu 16. februara 1926. godine, u kojemu je naglasio, između ostalog, i ovo:

„Crna Gora pretvorena je u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa, čega su žalosni svjedoci, mnogobrojne ljudske žrtve, preko pet hiljada popaljenih domova i mnoga druga poništena imovina, i što je najstrašnije: „Krv što ledi, oči što zatvara, što kameni i što poražava“ – pepeo spaljene majke sa đecom na sred onoga istočnika slobode, na samom podnožju Lovćena! Mjesto, na kome su Turci spalili, ne Sv. Savu, nego mošti Sv. Save, svetinja je. Mjesto, na kome je spaljena majka sa đecom, ostaće sveto mjesto dok je Lovćena i njegove Crne Gore. (Milutin Tomić: To su učinili tvoji birači). Ne, nego državni žandarmri, oni isti koji su tebe ovamo poslali. (Milutin Tomić: Imao si svega 700 birača u tom srezu). Tako ti je istina sve što govoriš (Dugotrajna vika i protesti. Radikali dižu zaglušnu graju. Predsjednik zvoni).

Nije mi namjera, da razgrebam po ranama prošlosti, ali sam morao ovoliko reći, da jače istaknem, koliki zločin vlada ne samo prema Crnoj Gori nego, i to u daleko većem stepenu prema državnoj zajednici, svojim odbijanjem, da država naknadi prouzrokovane materijalne štete.

Sve posljedice ne dadu se popraviti, jer su mnoge od njih nepopravive. Nemoguće je dići mrtve iz grobova, ali je moguće isplatiti popaljene kuće i uništenu imovinu“ (c. d. str. 42-43), apostrofira u tome govoru dr Sekula Drljević.

U ovom govoru dr Sekula Drljević pravi jasnu aluziju na stradanje familije Petra Zvicera, na spaljivanje njegove đece i žene u Cucama.

Režim dinastije Karađorđević progonio i hapsio dr Sekulu Drljevića 

Drljević je u predvečerje drugog svjetskog rata, napustio je svoje federalističke koncepcije u pogledu državnog uređenja Kraljevine Jugoslavije, zalažući se za obnavljanje nezavisne države Crne Gore.

To je legitimisao riječima: »Meni federalizam nije bio cilj već sredstvo da se osnaži ideja crnogorske državnosti i da se pred režimom maskiram od progona«.

Režim dinastije Karađorđević, tokom trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, konstantno je policijski nadzirao, progonio i hapsio dr Sekulu Drljevića, ali ga nije uspio slomiti da odustane od svoje crnogorski profilisane državotvorne i nacionalne političke borbe.

Takođe, treba reći da je dr Sekula Drljević u pogledu vlastitog nacionalnog izjašnjavanja prešao put od crnogorskog Srbina, opterećenog brojnim ideološko-političkim predrasudama, naslijeđenim još od perioda kralja Nikole, pa do Crnogorca u punom značenju koji je postao nacionalno i državotvorno samosvjestan i koji je to bio među prvim Crnogorcima od poznih dvadesetih godina XX stoljeća. Dakle, nije sporno da je dr Sekula Drljević imao mijene i mutacije, kada je u pitanju bilo njegovo vlastito nacionalno opredjeljenje.

Borbu za Crnz Goru platio životom

Zatočnik ideje obnavljanja nezavisne Crne Gore dr Sekula Drljević biće sve do svoje nasilne smrti 1945. godine. Svoju političku borbu za crnogorsku državnu samostalnost, za obnavljanje nasilno ukinute autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, za afirmaciju crnogorskog jezika i crnogorske kulture, platio je životom.

Ne može se i ne smije ispustiti iz vida činjenica da je dr Sekula Drljević kao ideolog i faktički lider crnogorskih federalista više od dvije decenije ostvarivao prisnu saradnju, na nivou koalicionog partnerstva, sa Hrvatskom seljačkom strankom i njenim vođama Stjepanom Radićem i Vladimirom (Vlatkom) Mačekom.

Takođe, mora se konstatovati i činjenica da je dr Sekula Drljević u poznim dvadesetim godinama XX stoljeća sarađivao i sa srpskom Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića i to u vrijeme kada se on okrenuo protiv centralističke politike i diktature kralja Aleksandra Krađorđevića.

Dr Sekula Drljević odigrao je veoma značajnu, posredničku, ulogu u formiranju kluba Seljačko-Demokratske koalicije Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića, kojemu je pripadala i Crnogorska stranka, čiji je on bio vodeći ideološki i politički personalitet.

Takođe, treba istaći i činjenicu da je dr Sekula Drljević, jedno vrijeme, tokom dvadesetih godina XX vijeka, održavao prilično bliske političke odnose i sa hrvatskim federalistima i njenim vođama dr Ivanom Lorkovićem i dr Antom Trumbićem. Tokom tridesetih godina XX vijeka dr Sekula Drljević i Crnogorska federalistička stranka održavali su saradnju i sa crnogorskim komunistima. U proglasu pod naslovom „Živio crnogorski front“, kojeg je 19. januara 1936. godine objavio dr Sekula Drljević, pozivajući da se glasa za listu udružene opozicije dr Vlatka Mačeka, navodi se i ovo: „Na jedinstvo svih srbijanskih stranaka protivu Crne Gore odgovorite jedinstvom crnogorskog fronta protivu njih“.

Dr Sekula Drljević je podržavajući Belvederske demonstracije 1936. godine, zbog jednog proglasa kojeg je obznanio tim povodom, bio od strane režima Karađorđevića uhapšen u Zemunu.

U proglasu, kojeg je povodom belvederskih antirežimskih demonstracija kod Cetinja, objavio 28. juna 1936. godine dr Sekula Drljević, kaže se, uz ostalo, i to da kod Crnogoraca, koji se odupiru beogradskom imperijalizmu, sa njihovih »viteških domova nikada nije skinuta zastava crnogorske slave, crnogorski krstaš barjak«.

Pogrešna strategija

Tokom drugog svjetskog rata, dr Sekula Drljević je, silom prilika, ali, strateški pogrešno, izabrao kao saveznike za ostvarenje ideje o obnavljanju nezavisnosti crnogorske države sile Osovine (Italiju i Njemačku) i njihove marionetske saveznike poput ustaške NDH i Anta Pavelića, što je, dobrim dijelom, i rezultirao njegovim fatalnim završetkom.

U doba trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, dr Sekula Drljević bio je utemeljivač, ideolog i vođ Crnogorske stranke (federalista), čiji je poslanik bio u beogradskoj skupštini u tri mandata od 1925., 1927 i 1938. oktobra 1935.

Drljević je bio kategoričan: „Jasno je svima Crnogorcima, a u to će se uvjeriti i beogradski političari, da Crnogorci nijesu bivši Crnogorci i da Crna Gora nije bivša, nego sadašnja, buduća i vječna“.

Godine 1937. godine boreći se za Crnu Goru, Drljević je napisao: “Crna Gora bila je kroz vjekove nezavisna država. Njena politička individualnost nesporna je kao postojanje Lovćena.Crna Gora izgradila je svoju samoniklu kulturu, a time i svoj posebni pogled na svijet, kojim stoji prema svim ostalim zemljama Slovena kao samostalna kulturna individualnost. Snagom tih činjenica Crna Gora je domovina i to će ostati kroz sva buduća stoljeća”.

Drljević je 3. marta 1939. godine u svom govoru u Skupštini Kraljevine Jugoslavije istakao je da Crna Gora bila vjekovima nezavisna država i da je bila slobodna zemlje kad su Osmanlije stigle do Beča, te da je sultan Sulejman Veličanstveni priznavao samostalnost Crne Gore.

Drljević je bio jako ośetljiv na pominjanje Crne Gore u negativnom kontekstu od strane poslanika iz redova Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) pa im je odlučno uzvratio: „Nemojte vi spominjati Crnu Goru, ona postoji prije vas i postojaće poslije vas. Crna Gora imala je za protivnika Sultana, pa je ostala, a ne vas“.

Poslaniku JRZ svešteniku Adamu Marinu, koji je Drljevića upadicama više puta prekidao dok je govorio, Sekula Drljević je kategorički poručio: „Mnogo štošta ne znaš ti, pope. Pope ti si bio pod Turskom, kada je Crna Gora bila slobodna. Turska je bila do Beča, a ti si to zaboravio. Turska je bila pred Bečom, pope! A Crna Gora je bila slobodna, pope! Da Crne Gore nije bilo, ti bi bio hodža, a ne bi bio pop“.

Proćeran iz Crne Gore

Dr Sekula Drljević je, kao crnogorski indipendentista i suverenista, jedan od glavnih sazivača Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. godine na Cetinju, na kojemu je, u uslovima italijanske okupacije Crne Gore i pod njenim protektoratom, proglašana nezavisna i suverena Crna Gora.

Drljevića je oktobra 1941. godine iz političkih razloga proćerao okupacioni italijanski guverner Crne Gore general Pircio Biroli u San Remo iz kojega je Drljević uspio pobjeći i prebaciti se u Zagreb, u kojemu ga je krio dr Đuro Vranešić, da bi se početkom 1942. Prebacio u Zemun, u kojemu je živio i politički djelovao uglavnom pišući novinske članke za list „Graničar“, da bi se februara 1944. godine preselio u Zagreb, u kojemu je ostao do maja 1945. godine, kad se zajedno sa ustaškom vladom i vojskom NDH povukao iz Zagreba za Austriju.

Kao emigrant u Zagrebu, dr Sekula Drljević je jula 1944. godine formirao „Crnogorsko državno vijeće“ sa pretenzijama da se bori za uspostavu nezavisne Crne Gore. Dakle, ne treba ispustiti činjenicu da je dr Sekula Drljević robovao određenim, i to tragičnim, zabludama u pogledu izbora saveznika kada je u pitanju ostvarenje patriotske ideje o obnavljanju nezavisne Crne Gore.

Interesantna i kontroverzna ličnost

Dr Sekula Drljević se uspješno bavio crnogorskom državnom i nacionalnom istorijom, istorijskom i političkom publicistikom. Objavio je mnoštvo eseja, članaka, rasprava, studija i nekoliko knjiga, koje su se odnosile na sudbinu Crne Gore i na državno, nacionalno i političko biće i profil Crnogoraca. Dr Sekula Drljević je bio vrlo interesantna i kontroverzna, ali i veoma značajna ličnost u crnogorskoj politici, književnosti i publicistici tokom XX vijeka.

U mladosti, kao i u određenim fazama svoje političke i stvaralačke karijere bio je zatočenik romantičarskih, mitskih i ideološko-političkih predstava i zabluda o »srpstvu«, kojih se, u svojoj zreloj političkoj i intelektualnoj životnoj etapi, u drugoj polovini dvadesetih godina XX stoljeća, oslobodio, zastupajući i obrazlažući stanovište da su Crnogorci samosvojan istorijski i politički narod i nacija, čemu će ostati vjeran do kraja života. Dr Sekula Drljević bez sumnje, spada u teoretičare i moderne ideologe crnogorske nacije i respektabilne promovente i afirmatore crnogorskog kulturnog, nacionalnog i državnog integriteta i identiteta.

U knjizi „Balkanski sukobi“ pored ostalog, dr Sekula Drljević, u poglavlju naslovljenom „Duhovni lik Crne Gore“, piše o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve na sljedeći način: „Crnogorci, iako kršćani, i to u glavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju „Gorskog Vijenca“. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Znatno se odijelilo od ostaloga pravoslavlja, pa i od srpskoga, koje za sebe kaže, da je svetosavlje, ikao još nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima još jedan razlog, zbog koga Crnogorska i Srpska crkva ne mogu niakda postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika Crnogorske crkve sadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Nijednog od njih ne priznaje za svetitelje srpska crkva. Postoji i jedna važna historijska činjenica, koju treba istaći. Za vrijeme turske vladavine nad Balkanom Srpska crkva je potpala pod Carigradsku patrijaršiju i od nje se potpuno odijelila tek nakon prvoga svjetskog rata. Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije. Da li je ta okolnost nešto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije važno. Odlučna je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi“ (c.d. str. 172-173).

Dakle, po Sekuli Drjeviću, Crnogorska crkva je bila narodna i nacionalna institucija crnogorskog naroda, koja je odigrala presudnu ulogu u istorijkom utemeljenju crnogorske države. Crnogorska religioznost počivala je, po njemu, na crnogoroslavlju i slobodoslavlju, što će reći, na herojskoj borbi za odbranu crnogorske narodne i nacionalne slobode i afirmaciji nezavisnosti i suvereniteta države Crne Gore. Drljević je tvrdio da su Crnogorci potomci starih Ilira, ali nikada nije tvrdio da su Crnogorci porijeklom Crveni Hrvati, kako mu je podmetano, već da su Crnogorci samo Crnogorci.

Bio je antikomunista

Nije sporno da je dr Sekula Drljević bio antikomunista, ali treba reći da je on imao razumijevanja i riječi opravdanja, kao i ośećaj zadovoljstva kada su crnogorski partizani ostvarivali uspjehe u ratnom vojnom obračunu sa četnicima, pripadnicima ravnogorskog velikosrpskog projekta, koje je, inače, Drljević smatrao najvećim neprijateljima Crne Gore.

Na primjer, kad su pripadnici Pete crnogorske brigade oktobra 1943. godine razbili četničke snage iz Crne Gore u manstiru Ostrog i likvidirali njihove vođe generala Blaža Đukanovića i pukovnika Baja Stanišića, dr Sekula Drljević je pozdravio taj partizanski uspjeh.

Dr Savo Bašović, crnogorski suverenista koji je sarađivao sa Sekulom Drljevićem i koji je kasnije postao blizak sa NOP-om i komunistima, u izjavi na saslušanju, koju je dao u Sarajevu 7. juna 1945. godine, s tim u vezi, navodi i to da mu je „Sekula Drljević govorio da se nerado izjašnjava protiv partizana i da savjetuje svim prijateljima da to isto čine. Vjerujem da je precjenjivao snagu četnika i čvrstoću njihovih vanjsko-političkih uporišta, a to i po tome što je znao reći da u datom momentu bi mogao postati saveznik partizana. Prilikom događaja u Ostrogu napisao je članak u kojem je rekao da Sveti Vasilije kažnjava Đukanovića i drugove za 1918. godineu, i da tu kaznu izvršuje crnogorski narod“, tvrdi dr Savo Bašović o stavu dr Sekule Drljevića prilikom pogibije četničkih komandanata iz Crne Gore u Ostrogu krajem 1943.- godine.

Tragična greška koja se ne može abolirati

Nije sporno da je potonji saveznik dr Sekula Drljevića tokom drugog svjetskog rata bio poglavnik ustaške NDH dr Ante Pavelić. Izbor njegovog posljednjeg saveznika je njegova tragična greška i zabluda i to se ne može abolirati. Izgleda da je silom prilika dr Sekula Drljević prihvatio saradnju sa Pavelićem, nešto slično onome kako je u vrijeme NDH postupio i Drljevićev stari saveznik dr Vlatko Maček, koji je to učinio u stanju nužde, mada postoje i određene razlike u tome.

Treba reći da Savić Marković Štedimilija na svom saslušanju prilikom njegovom suđenja u Zagrebu 1955. godine navodi i to da je dr Sekula Drljević tvrdio da su Ante Pavelić i ustaške vlasti u NDH privremena i prolazna pojava u Hrvatskoj i da se nakon rata neće moći održati, te da on, Drljević, želi da sačuva odnose sa svojim starim prijateljima i prirodnim saveznicima iz Mačekove Hrvatske seljačke stranke.

Da je dr Sekula Drljević ozbiljno i opasno pogriješio što je većinu II svjetskog rata proveo u Zagrebu i Zemunu pod patronatom Pavelića i NDH to je činjenica, koju nije moguće osporiti. Da je održavao veze sa njemačkim diplomatom u Zagrebu Kašeom i drugim njemačkim diplomatama i oficirima, to je nesporno, kao što je nesporno da je svoju političku sudbinu strateški politički pogrešno vezao tokom II svjetskog rata za sile Osovine, prvo za Italiju, a potom i za Njemačku. Da je bio u bliskim poltičkim vezama sa dr Antom Pavelićem i ustaškom NDH nije sporno i to je ukupno jedna velika mrlja u njegovoj političkoj i životnoj karijeri.

Crnogorski suverenista

Ali, Dr Sekula Drljević nije bio fašista i nacista, po ideološkim uvjerenjima, već crnogorski suverenista i nacionalista odbrambenog tipa. Realnom analizom njegove političke biografije i intelektualne, stvaralačke, zaostavštine dolazi se do takvog zaključka. Ocjene, suprotne tome, predstavljaju neodržive ideološko-političke kvalifikacije, koje namaju dodira sa naučnim pristupom i metodologijom proučavanja istorijskih činjenica, događaja i aktera.

Drljević je u svojoj političkoj misiji i misli uobličio i obrazlagao crnogorsku nacionalnu ideologiju, zalažući se za demokratsko uređenje države i društva i ravnopravnu Crnu Goru u jugoslovenskoj federalnoj državi, čvrsto i dosljedno oponirajući centralizmu i unitarizmu.

Krajem oktobra 1938. godine u svom manifestu pod naslovom „Tumač programa Crnogorske stranke“, Drljević je isticao i sljedeće: „1. Naša stranka je crnogorska, jer traži slobodu Crnogoraca. Crnogorski narod može biti slobodan samo u ravnopravnoj Crnoj Gori. 2. Crna Gora može biti ravnopravna samo u federativnoj državnoj zajednici, u kojoj je ravnopravan član federacije. Naša stranka traži takvu državnu zajednicu, zato je federalistička. 3. Federacija je zajednica dvije ili više zemalja, u kojoj je jednaka pravda za sve zemlje. Narod u svakoj zemlji upravlja sobom i podjednako, kao i narod svake druge zemlje, učestvuje u upravi sa poslovima zajednice i u nadzoru nad tom upravom. Kroz to učešće u upravi i nadzoru zemlje ośećaju da pripadaju zajednici i da je zajednica njihova. Taj ośećaj održava državne zajednice i daje im pravo na opstanak. U njemu mora tražiti svoje ostvarenje i politička misao, koja je poznata pod imenom jugoslovenstvo. 4. Država je najviši oblik narodne organizacije. Narodu, samo narodu, pripada pravo na svu vlast u državi. To je gledište naše stranke. Zato je demokratska. Demokratija je vladavina većine uz poštovanje slobode i pravnih interesa manjine“.

Na kraju tog svog manifesta Drljević je podvukao: „Pravo samoodbrane priznaje se svakom pojedincu, mora se priznati i crnogorskome narodu. Crnogorstvo su stvarali i stvorili daleki vjekovi. Njegova država i njena vjekovna pobjedonosna borba izgradile su političku i kulturnu izrazitost njegovoga lika. U borbi za opstanak crnogorstvo će ponoviti dokaze, a da je njegova snaga svakome nasilju gotova grobnica. Lovćenu su gromovi muzika“.

Drljević je u jednom članku pod naslovom „Pitam Beograd“ (od 20. februara 1944.) postavio i sljedeća pitanja:

„Pitam Beograd, da li se sjeća

1. da je njegov pukovnik današnji general, Petar Pešić načelnik crnogorskome vrhovne komande u prvome svjetskome ratu i to u godini 1915.?

2. da je prilikom bježanja srbske vojske preko Crne Gore i Albanije crnogorska vojska bila njena zaštitnica, bez čega bi srbski kralj, srbska vlada i srbska vojska bili zarobljeni;

3. da je njegov Peatr Pešić bez potrebe držao crnogorsku vojsku u Sandžaku sve dok austrougarska vojska nije došla do Skadra i time Crnogorce doveo u položa da budu opkoljeni i zarobljeni;

4. da je Petar Pešić kao aktivni jugoslovenski general, javno u svome članku „,Komandovanje u ratu“ objavljenom u beogradskoj „Pravdi“ od  9. svibnja 1925.g. izjavio, da je kapitulacija crnogorske vojske njegovo djelo;

5. da je pri kraju 1918. godine srbska vojska okupirala Crnu Goru i nasilno ju pripojila Srbiji;

6. da je srbska vlada za vrijeme okupacije Crne Gore popalila preko pet hiljada crnogorskih seljačkih kuća, poubijala više hiljada Crnogoraca i izvršila zločin kakv nisu nikad izvršili turski janjičari u beogradskome pašaluku. Jedne noći oružnički major Kecmanović sa dvanaest oružnika ušao je u selu Cucama pod Lovćenom u kuću poznatog crnogorskog viteza, svezao njegovu ženu i njegovo troje djece i ostavivši ih kući svezane, kuću upalio. Mjesto na kome je izgorjela majka sa djecom, pitam Beograd, što bi radila Srbija, da je takav zločin Cetinje počinilo u njoj?

7. Da su, poslije svega navedenoga, poslije svih zločina počinjenih u Hrvatskoj i nakon zločina od 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Hrvatska i Crna Gora preko svoje Seljačko-demokratske koalicije Rezolucijom od 1928.godine ponudile Srbiji državnu zajednicu na načelu ravnopravnosti Hrvatske, Crne Gore i ostalih zemalja sa Srbijom, te i da je Srbija na tu ponudu odgovorila diktaturom od 6. siječnja 1929. godine i objavila borbu ,,svima sredstvima protivnicima centralizma’’ tim pokopana misao bilo kakve zajednice među zemljama, koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije ne može se oživjeti nikakvim intrigama.

Beograde upamti, o crnogorskim reparacijama, koje si opljačkao bit će govora, ali o proširenju tvoje vladavine na Crnu Goru, ne može biti ni govora današnjim tvojim podvalama, samo još više zagorčavaš ionako gorku sudbinu i Crne Gore i Srbije.

Pitam Beograd, kad će jednom prestati – biti nesreće i za Srbiju i za njene susjede?“.

Polovinom jula 1944. godine dr Sekula Drljević je isticao istorijsku posebnost crnogorskog naroda i nacije i viševjekovnu crnogorsku državnost, zalažući se za obnavljanje nezavisne i slobodne Crne Gore.

U tom smislu je govorio: „Crnogorci neće i ne mogu nikada prestati biti Crnogorci; neće i ne mogu nikada prestati biti vjerni crnogorstvu. Eto, zašto se neće nikada odreći prava Crne Gore na državnu slobodu. Crnogorska državna ideja nije mjehurić na površini slučajnih vodenih valova nego je djelo tisućegodišnje uspješne borbe crnogorskoga naroda za nezavisnost svoje domovine.

Pojmovi Crna Gora i država postali su u svijesti crnogorskoga naroda nerazdruživim za sva vremena. Drugačije nije ni moglo biti. Crnogorska država nije stovrena ni na kakvoj međunarodnoj konferenciji, kao što je stvorena bivša Jugoslavija. Ona nije djelo surevnjivosti bilo čijih suprotnih ineresa, nego isključivo i jedino djelo crnogorskoga naroda i njegove tisućljetne borbe. I onda, kada se zvala Duklja, i onda, kada se zvala Zeta i odkada se zove Crna Gora, uviek je jednako bila vjerna svojoj državnoj slobodi i uviek je jednako uporno i uspješno vodila borbu za nju.

Kroz tisuću godina, izuzevši nekoliko desetljeća bila je nezavisnom državom. Taj dugi period slobode i njene rasne osobine omogućile su joj, da stvori državno i družtvovno uređenje i izgradi pravni poredak, koji je preko glasovitog crnogorskog „Opšteg Imovinskog Zakonika“ skrenuo pažnju europskoga pravnoga svieta na crnogorski stvaralački duh. Crnogorski pogled na sviet, koji je kroz „Gorski Vijenac“ sievnuo nebom europskoga Jugoiztoka kao munja kroz oblake, privukao je pažnju Europe na veličinu malog crngorskoga naroda“. Da bi u istom tekstu dodao i sljedeće: „Pri kraju 1918. god. srbska vojska okupirala je Crnu Goru i pripojila je Srbiji. Tako se našla Crna Gora u Jugoslaviji. Beograd je vladao nad Crnom Gorom nepune 22 godine. Za to kratko vrijeme ponovio je u Crnoj Gori sve zločine, koje su turski janjičari počinili u beogradskom pašaluku kroz nekoliko stoljeća. Beograd je u Crnoj Gori počinio čak i takav zločin, kakav nijesu nikad počinili janjičari. U Cucama je spalio žrtve na vatri, majku s troje djece, zato, što je otac ove djece vodio borbu za oslobođene Crne Gore od Srbije“.

Govoreći o anticrnogorskoj ulozi vojno-političkog četničkog pokreta Draže Mihailovića, Drljević, kao njegov jasni protivnik, rekao je da je Draža Mihajlović, vođa srbskih četnika i član londonske „vlade“  srbskog kralja Petra II., te kako kaže da su njegovi „Četnici su nekažnjivo palili crnogorske seljačke kuće, i ubijali Crnogorce kao i za vrijeme beogradske vladavine. Borbu protiv Crne Gore Beograd je i pod okupacijom nastavio. Crna Gora ponovo je pretvorena u mučilište crnogorskog naroda“.

Drljević je pred kraj svog života (17. aprila 1945) napisao: „Svаki  nаrod voli  svoju domovinu. Vrhunаc  ljubаvi premа  domovini  je spremnost nа smrt u borbi zа njenu držаvnu slobodu. Sаmo nаrodi koji su dokаzаli dа znаju slobodu  svoje domovine kupаti  svojom i neprijаteljskom krvlju, poštovаni su od drugih nаrodа. Zаto  je crvenа bojа- bojа slobode. Crnogorski  nаrod dokаzаo  je svojom vjekovnom  borbom  sа Turcimа dа znа cijeniti držаvnu  slobodu. Zbog  togа je u očimа ne sаmo evropskih  nаrodа  nego i svih drugih nаšа borbа zа držаvnu slobodu Crne Gore ne sаmo sаmа po sebi rаzumljivа, nego ne bismo bili od njih cijenjeni, аko je ne bismo vodili. Ne bi nаs smаtrаli dostojnimа dа se zovemo Crnogorci, аko Crnа Gorа ne bi bilа sаmostаlnа držаvа. Crnа Gorа morа ili ostаti „gnijezdo  junаčke slobode“ ili postаti grob crnogorske slаve“.

Ubili ga pripadnici ravnogorskog pokreta

Dr Sekula Drljević je ubijen je iz odmazde, u Judenburgu u Austiji 10. novembra 1945. godine, od strane pripadnika velikosrpskog nacional-šovinističkog (ravnogorskog) četničkog pokreta. Četnički emigranti Vojin Džogaz iz Pljevalja, Vaso Janjić iz Bileće i Vaso Stevančević iz Pljevalja došli su iz zarobljeničkog logora Markt Pongau u Austriji u Judenburg i u zgradi  kojoj se nalazio Drljević ubili njega iz pištolja, a njegovu suprugu Mariju zaklali kamom.

Organizatori Drljevićevog ubistva bili su četnički generali Svetomir Đukić i Ilija Brašić, beogradski advokat Ranko Brašić, četnički oficir Milutin Jelovac, a izvršioci atentata, kako sam već rekao, Džogaz, Janjić i Stevančević.

Na kraju bitno je naglasiti da je Drljević je svoj život posvetio borbi za Crnu Goru, sa svim usponima i padovima, a likvidiran je od velikosrpskih četnika, protiv kojih se konstantno borio kao neprijatelja Crne Gore i naroda u njoj i njenih građana i seljaka. Proglašen je političkom odlukom da je „ratni zločinac“ bez sudske presude i bez djela i što je paradoksalno i predstavlja presedan, jedini je sa prostora Crne Gore proglašeni „ratni zločinac“ koga su ubili četnici- pripadnici pokreta Draže Mihailovića.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.