Po rodu se drvo poznaje

Piše: Slobodan JOVANOVIĆ

77C5FCD5-41D4-4275-B0AE-6A6F51C93803Ništa ne znači ako neko obuče svetu odjeću, niti ako je u crkvama, ako se bavi svetim stvarima, ako tjelesno moli, posti i hodočasti.  Nešto sasvim drugo donosi i daruje pravednost i slobodu. Jer sve te stvari i načine ponašanja i sva ta djela može činiti i zao čovjek, pretvorica i licemjer. „Dobra i pravedna djela nikoga ne čine dobrim i pravednim čovjekom, već dobar i pravedan čovjek čini dobra i pravedna djela.” „Zla djela ne čine nikoga zlim čovjekom, već zao čovjek čini zla djela.” Tako i Hrist kaže u Mateju 7,18: “Ne može drvo dobro rodova zlih rađati, ni drvo zlo rodova dobrih rađati.” “Ili usadite drvo dobro, i rod njegov biće dobar; ili usadite drvo zlo, i rod njegov zao biće; jer se po rodu drvo poznaje.” (Matej 12,33).

Svete knjige najjači argument protiv onoga što čini Amfilohije: Neka mi oproste svi koji misle da Amfilohije Radović, mitropolitt MPC, zaslužuje poštovanje ali ja, čitajući svete knjige, nijesam pronašao ništa u njima što bih povezao sa njim. Ustvari, on je sve suprotno od onoga čemu one uče. Svete knjige uče da Bog nije vatra koja proždire i nije raspomamljena i osvetoljubiva moć, već moć koja je iz sebe izbacila tamu, pretvorila je u svjetlost, raspomamljenost u savlađivanje samog sebe, bijes u mir, srdžbu u krotkost, samoljublje u širokogrudost, preambicioznost u samopredavanje. Ne čini božjeg apostola tautološko ponavljanje djelova svetih knjiga već razumjeti, živjeti napisano. Najjači argumenti protiv onoga što rade i predstavljaju SPC i Amfilohije Radović su, ustvari, svete knjige.

Žalosno je što je Radović  kao svešteno lice nečiji politički protivnik. Hrišćanska vjera uči da je bavljenje sekularnim svejeres. Crkveni zakoni obavezuju na molitvu za vlast (Crkvene zapovjesti, tačka 5. „Moliti se Bogu za one koji su na vlasti“) a ne da se svaki drugi dan vrijeđa ako nijesu saučesnici u njegovim nezakonitim radnjama. Mantija i titula koju nosi obezbjeđuje mu autoritet koji ne zaslužuje i koji zloupotrebljava. On se, nažalost, obraća i mladim ljudima i ljudima ograničenog obrazovanja i sposobnosti da razumiju suštinu vjere, nacije, društva, savremenog svijeta,…On ih pogrešno uči što je to hrišćanstvo i što je propovijedao Isus Hrist. Njegovo pogrešno tumačenje hrišćanstva ima razoran efekat na njegove sljedbenike, efekat koji se ne razlikuje od učitelja koji u prvom ili drugom razredu osnovne škole uči đecu da mrze, uči ih rasnim teorijama, šovinizmu, antievropeizmu, … jednom rječju – anticivilizaciji, zloupotrebljavajući đečje povjerenje i poziciju učitelja.  Mada svetosavlje, čiji je sljedbenik i promoter, i nije u duhu hrišćanstva. Teorija o „nebeskom narodu“ ne razlikuje se po svojoj suštini od arijevskog u nacizmu.

Što hrišćanstvo propovijeda?: Da li hrišćanstvo propovjeda da mrzimo državu u kojoj živimo? Naravno da ne. Jevanđelja podstiču vjernike na sve ono što donosi duhovnu i materijalnu dobrobit društvu u kome žive. Isus je rekao da je druga najveća zapovjest voljeti svoje bližnje; apostol Pavle takođe upućuje vjernike da se pokoravaju zakonima zemlje u kojoj žive (Djela 4:19)), i da treba da budu uzorni građani (Rim. 13:1-7). Isus je shvatao Boga kao Oca koji je stvaranjem svijeta i brigom o svijetu postao nepostojeći i koji se razlikuje po tome od svakog drugog; po tome što služi i što je pokoran, i što to čini neprimjetno, sa krotkošću, s blagošću i taktičnošću. Isus je znao da ni u strpljenju, ni u pokornosti, ni u taktičnosti, niko ne može da se primakne Bogu. Ali je znao i da je prvi zahtjev u vjernosti Bogu biti što tiši i što blaži, biti neprimjetan do granice ne-bivstva.

Poštovati državne zakone, i raditi za dobrobit društva suština je hrišćanskog bića, ali je i mržnja prema drugima nedvosmisleno grijeh. Vezivanje vjere i nacije logično povlači za sobom i to da se „nacionalna“ crkva bavi politikom i svjetovnim stvarima, što je nešto što Isus i apostoli nikad nijesu propovijedali. „Nema više ni Judejina ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muško ni žensko; jer ste svi vi jedno u Hristu Isusu.“ (Gal. 3:26-28).

Samo u posljednjih mjesec dana ime Amfilohija Radovića se pojavljivalo u medijima skoro svaki drugi dan. Posljednje u nizu je uvreda države u kojoj obitava i u kojoj ostvaruje besramno visoke prihode njegova Crkva u vremenu kad čitav Balkan živi na ivici siromaštva. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije rekao je u manastiru Kosmač na Skadarskom jezeru da SPC u Crnoj Gori ne može kao svoje prihvatiti državne granice „avnojske fildžan-države“. Tvrdnje Amfilohijeve o bezgraničnoj Crkvi kojoj niko ne može postavljati granice govore da je on pogubljen i u teorijskom i u praktičnom rasuđuvanju. Izgleda da Amfilohije umišlja da je ovo doba Petra II Petrovića i da je on, daleko bilo, nasljednjik samog Sv. Petra.

Činjenica je da je Crna Gora kontinuirano stoljećima egzistirala u različitim oblicima državnog uređenja, vladavine, političkog režima i sistema organizacije vlasti, kao autohton i samostalan državno-pravni subjekt i identitet. Crna Gora je 21.III 1852. godine proglašena knjaževinom. Prvi crnogorski knjaz bio je Danilo Petrović Njegoš. Tada je Crna Gora postala sekularnom državom. Teokratija od tada pripada prošlosti.  Od tog vremena organi državne vlasti Crne Gore bili su u odnosu supremacije nad crkvenom vlašću. Crkva je bila  slobodna i samostalna samo u okvirima svoje nadležnosti. To je bilo regulisano aktima i normama pozitivnog prava (Ustavom i zakonima), kao i unutrašnjim kanonskim propisima Crkve. Kako tada, tako i danas.

„Restauratorski poduhvati“: Crna Gora je svjetski unikum, u kojoj se nekažnjivo može uništavati kulturna baština. Previše bi oduzelo vremena nabrajanje „restauratorskih“ poduhvata Amfilohija Radovića bez ikakve saglasnosti državnih organa. Ovakvo nezakonje teško se može pronaći u Evropi u posljednjih bar 100 godina. „Neznalice koje su po partijskoj liniji došle u Zavod za zaštitu spomenika, odnosno upravu za takozvana kulturna dobra, kažu da smo njih trebali da pitamo.“ – kaže Amfilohije. SPC je krenula sa radovima na crnogorskom svetilištu, manastiru Ostrog, kojim se u velikoj mjeri mijenja spoljni izgled i okolina manastira, koji su ionako već mijenjani, tako da je teško u sadašnjem izgledu prepoznati originalni izgled. Vjerujem da će mnogi reći kako sad manastir izgleda ljepše nego što je prvobitno izgledao. Samo mogu da dodam – „ljepše i starije“.

Novovarvarstvo nema poštovanja ni prema čemu. No, mora se priznati da je za ponašanje SPC u Crnoj Gori u najvećoj mjeri odgovorna crnogorska država. Izostala je predodžba Maksa Vebera o državi kao „vladavini ljudi nad ljudima zasnovanoj na sredstvima legitimnog nasilja“ kad je u pitanju nezakonito i necivilizacijsko ponašanje SPC u Crnoj Gori koja, uostalom, nije ni registrovana u Crnoj Gori u skladu sa pozitivnim propisima nezavisne Crne Gore, što bi trebalo da znači da je ona pravno nepostojeća. Odmah se nameće pitanje kako je moguće da pravno nepostojeća institucija pośeduje vlasništvo ukupne površine više od 11 miliona kvadratnih metara, od čega više od 60 hiljada kvadrata otpada na 523 objekta, a ostalo su pašnjaci, šume, zemljište…? Ako ona ne želi da se registruje u skladu sa zakonom,  treba je smatrati pravno nepostojećom, bez osnova za pośedovanje bilo kakve imovine na teritoriji Crne Gore.

Komični osnovi za upis vlasništva: Ukoliko se pogleda u katastar, može se viđeti po kom osnovu je upisivana imovina SPC u Crnoj Gori. U pravno uređenim zemljama postoje SAMO dva osnova za upis vlasništva u zemljišne knjige: vlasnički list ili sudska odluka kojom se potvrđuje vlasništvo. U crnogorskim katastarskim knjigama postoje i takvi osnovi koji su najmanjoj mjeri komični. Za vlasništvo upisivan je osnov „pravni propis“, „odluka državnog organa“, „nema podataka“, „nasljeđe“ (od koga?), „više osnova“, „održaj, poklon“, „građenje“,… Za korišćenje „održaj, poklon“ „pravni propis“, „više osnova“, „odluka državnog organa“, … I za susvojinu „više osnova“, „nema podataka“, „odluka državnog organa“, „nasljeđe“… Zanimljivo je da je u danilovgradskoj opštini osnov za Vrela „građenje“, za „stambeni prostor“, „nestambeni prostor por.zgrade“, za čiju „sobnost“, zamislite, „nema podataka“? U Vrelima, manastir Ostrog, 13.887 m2, dvorište, osnov vlasništva – građenje; Vrela, manastir Ostrog, 63m2, bogomolja, osnov vlasništva – građenje; Vrela, manastir Ostrog, bogomolja, 22m2, osnov vlasništva – građenje; Vrela, manastir Ostrog, konaci, 562m2, osnov vlasništva – građenje, itd. U Gorici, manastir Ždrebaonik, dvorište, livade, šume, voćnaci, … osnov vlasništva – sve „odlukom državnih organa“. I tako dalje, i tako dalje.

Nimalo ne čude ambiciozni prohtjevi Amfilohija da se pored manastira Ostrog gradi hram za hiljadu pośetioca, hoteli, …. Odavno je SPC razvila crkveni biznis, gradnjom, iznajmljivanjem i prodajom stanova, izgradnjom hotela, …. U osnovi svega leži pohlepa i svijest da  SPC nezakonito koristi sakralnu imovinu, te se gradnjom hrama pokušava steći vlasništvo koje bi se materijalizovalo nadalje kroz pośete Ostrogu vjernika SPC. A jevanđelja i to što je Isus Nazarećanin kaznio trgovce i mjenjače novca i istjerao ih iz hrama, to će Amfilohije već objasniti svojim adeptima nekom nesuvislošću. „Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, đe moljac i rđa uništavaju i đe lopovi potkopavaju i kradu; nego sabirajte sebi blago na nebu, đe ne uništava ni moljac ni rđa, i đe lopovi ne potkopavaju niti kradu; jer đe je blago tvoje, onđe će biti i srce tvoje.“ (Mt. 6:19-21).

Posljedica ideološkog ispiranja: Stanje rata može biti iskorišteno da okuraži populaciju da razmišlja na načine na koje u drugačijim uslovima ne bi razmišljali i da prihvate ideje i formacije institucija koje bi normalno odbili. Što se duže nacija uvlači u rat sve je više otvorenija prema ovakvom načinu razmišljanja. Devedesetih godina je u crnogorskom narodu potpuno izokrenuta svijest, do neprepoznatljivosti. Komunikacija i društvo funkcionisali su u zatvorenom krugu, kao obmana za koju se vezivala snaga mitologije. Mediji nijesu bili izvršioci socijalizacije, nego, upravo suprotno, implozije demagoškog populizma u masama. Kao posljedicu dobili smo ovo što danas imamo u Crnoj Gori. Zahtjevi za rehabilitaciju najcrnjih pokreta i ličnosti iz prošlosti samo su dio  ideološkog ispiranja crnogorskog naroda započetog krajem osamdesetih godina XX stoljeća i potvrda da je u osnovi nacionalne podjele u Crnoj Gori isključivo ideološki obrazac.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.