Blago nama š njom

Piše: Slobodan JOVANOVIĆ

Tri neđelje provedene u Crnoj Gori pratilo je konstantno vrćenje u glavi pjesme „Domovina“ od The Books of knjige. „Blago nama š njom, blago nama š njom….“

Kao srednjoškolca i studenta zakratko, prije negoli sam se otisnuo u bijeli svijet, užasavale su me malodušne sentence, tako česte u upotrebi u ondašnjoj Crnoj Gori, „samo da ne bude gore“. Ta vrsta pristajanja na život ispod standarda pristojnih društava, činilo mi se, zakivalo je crnogorsko društvo na niskoj razini uživanja u blagodetima dostupnim u civilizovanom svijetu, kojemu, napokon, bar deklarativno težimo. Društvo koje je zadovoljno postojećim, koje živi sa vječitim strahom od goreg, kretalo se u krugu jedne te iste matrice, bez želje za promjenom, za većim nivoom u igri koja se zove život. Kao da su pravila postavljali najgori da bi sakrili svoja bezvrijedna lica, agresivna od straha od promjene u kojoj bi oni dobili zasluženo mjesto. Poput onog vica u kojem čovjek pośeti pakao a sv. Petar ga vodi u vizitu. Pa mu pokazuje 14 kotlova sa vrelim uljem iz kojih izlaze klobuci vreline. Iz trinaest kotlova grabe se ljude ne bi li iskočili iz njih, dok u četrnaestom površina ulja miruje i samo klobuča. Pośetilac pita sv. Petra zašto je četrnaesti kazan prazan, a sv. Petar mu odgovara da nije prazan no se u njemu nalaze Crnogorci; kad neko od njih hoće da izađe na površinu, ovi drugi ga vuku za noge.

Nevjerovanje u sopstvene sposobnosti: Broj ljudi koji je imao pasoš u ondašnjoj Crnoj Gori je bio infinitezimalan, jednako kao i broj ljudi koje je uopšte zanimalo da „virne“ kako ljudi žive u, recimo, zemljama zapadne Evrope. Istok je u to vrijeme bio prilično neinteresantan u razmjerama Jugoslavije, tamo se uglavnom išlo na službena putovanja i zbog dnevnica. Za mnoge Crnogorce jedini „svijet“ koji je postojao bio je Beograd. Prepričavale su se zgode o kruženju ulicama Beograda, o nesnalaženju u potrazi za traženim, hvalisalo se sa poznavanjem beogradskih „toponima“. Rođaci, prijatelji ili obični turisti iz Beograda su dočekivani sa sviješću o povlašćenima, ostvarenim ljudima. Nije se džaba pričao vic o majci koja plače za sinom koji ide u Beograd jer se nikada neće vratiti, a ne plače za drugim sinom koji odlazi u Njujork. Ta magija Beograda za Crnogorce je vezana i za vremena prije socijalizma, čak i vremena prije aneksije Crne Gore 1918. godine. Svijest o oskudici, o vječitoj borbi za opstanak, surovoj stvarnosti, urezivala se kao obrazac, kao konstanta. Nije se vjerovalo u svoju sposobnost, u mogućnost da se u Crnoj Gori stvori, ne Beograd, nego mnogo sjajniji uzor. Otuda ta inferiornost, otuda ta želja da Beograd bude to rezervno crnogorsko mjesto za življenje u kojem se ostvaruje vizija nekakvog višeg nivoa života. Otuda je jedino parče evropske obale Sredozemnog mora sa sindikalnim turizmom, lošim i jeftinim hotelima, lošom uslugom, prljavim javnim objektima, bila crnogorska obala.

Rusi sa kojima sam prije tridesetak i nešto godina poslovno sarađivao, prilikom „radnih“ pośeta Crnoj Gori, govorili su za Crnu Goru da je Bog nju, kad je dijelio zemlje narodima, za sebe ostavio. Toliko ih se dojmila. Pješčane plaže rijetke ljepote, umjesto da budu najveći privredni resurs, postajale su mjesto radničkih odmarališta, jeftine potrošnje i crkavice u prihodovanju. Ako je i bilo.

Jedini put – put ka zapadnoj civilizaciji i pripadanje zapadnoj civilizaciji: Ośećanje nacionalne pripadnosti drugoj državi je u velikoj mjeri izazvano tim kompleksom. Kako inače objasniti odbijanje da pripadaš nacionalno državi koju su stvarali tvoji preci? Iako se pojednici posprdno odnose prema „tekovinama 21. maja“, za mene je to bila istorijska prekretnica u kojoj bi Crna Gora trebalo da postane jedna od država civilizovanog svijeta. Država koja će odbaciti taj sindrom provincije iz koje se odlazilo da bi se zadovoljile potrebe bilo koje vrste i u kojoj su dešavanja bilo koje vrste bila periodična gostovanja „sa strane“. Država u kojoj će preovladati svijest o sopstvenim potencijalima i svijest da kvalitet života u Crnoj Gori zavisi od samih građana Crne Gore. Više je nego jasno da Crna Gora može imati samo jedan put – put ka zapadnoj civilizaciji i pripadanje zapadnoj civilizaciji. I politički i bezbjedosno. Svaki drugi put nije put već bespuće.

Raduje me da su građanima Crne Gore porasli standardi, da je nezadovoljstvo kod velikog broja građana evidentno. Raduje me i da ne žele da se upoređuju sa tzv. zemljama regiona. Veliki je taj napredak od ćuteće pozicije najsiromašnijeg i najnerazvijenijeg u svakom aspektu života do odbijanja da se upoređuje sa onima koji su do skoro izgledali kao „povlašćeni“, kao „ostvareni ljudi“ i zbog kojih se bilo spremno ginuti ne pitajući za razloge. Naročito raduje što se tek ne želi upoređivati sa velikom većinom u toj zemlji, već sa onom manjinom koja ne brine što će śutra jesti i onom koju po čitav bogovetni dana gledaju na treš televizijama. Uvijek može bolje, rekli bi Buksovci. I zaista, mnogo toga je u Crnoj Gori propušteno, mnogo toga nije urađeno, mnogo toga je moglo daleko bolje uraditi. I sam sam nezadovoljan sa temeljnim vrijednostima crnogorskog društva i odsustvom vizije o uređenom, zakonitom i solidarnom društvu. Zrela kritika je potrebna svakom društvu. No i za kritiku su potrebni kritičari. Ono što se u Crnoj Gori najčešće naziva kritikom je obično nepismeno i needukovano blaćenje i takmičenje u uvredama.

Nesposobnost izlaska iz egoističnih i utilitarističkih pozicija: Pojedini mediji, opozicioni prvaci, fascinirani nesumnjivom harizmom jednog čovjeka i sopstvenom inferiornošću, vrlo infantilno umišljaju da je moguće promijeniti vlast u Crnoj Gori takmičeći se u iznošenju što žešćih kleveta, kvalifikacija, polazeći od čuvene parole da se čestim ponavljanjem stvara aksiom koji nije potrebno dokazivati. Zanimljiva je ta svijest o sopstvenoj nekompetentnosti i beznačajnosti, o odsustvu promocije sopstvenih sposobnosti i traženja šansi u blaćenju, bombastičnim kvalifikacijama i najprizemnijim uvredama. Nerijetko čujem užasno priželjkivanje ekonomskog sloma Crne Gore kao preduslovu da se promijeni vlast u Crnoj Gori. Sramotno! Skorašnji javni poziv na ulične proteste Demokratskog fronta je slika i prilika zašto se vlast u Crnoj Gori ne mijenja kvarat stoljeća. Taj skup je i paradigma slike koliko su postale floskule mitovi o čojstvu, junaštvu, poštenju, obrazu … Iako nikada ne bih prisustvovao skupu osoba tog profila, moram priznati da me je bilo sramota da potičem iz zemlje u kojoj postoje takvi egzemplari, čije se ponašanje teško viđa i u najblesavijim lutkarskim predstavama sa marionetama. Neko je sačinio i video klip sa sinhronizovanim glasom vođe Trećeg rajha. Groteskno.

Skoro svakodnevno sam vodio razgovore sa svojim crnogorskim prijateljima na crnogorske teme. Ono što je eksplicitan zaključak svih naših razgovora je da je patriotizam prema Crnoj Gori dovoljan da se razlike u mišljenju pretvaraju u nijanse. Vjerujem da bi tako bilo i da se uključimo u političku borbu, što većini nije namjera, bez obzira na pozive za pristup postojećim ili inicijativama za stvaranju ko zna koje stranke po redu. Zašto dio političke scene, sa deklarativnim patriotskim bekgraundom, postupa potpuno suprotno mom i njihovom promišljanju, razlozi vjerovatno leže u njihovoj nesposobnosti da izađu iz svojih egoističnih i utilitarističkih pozicija i svedu sebe u odnosu na širu sliku. Dovodeći sebe u poziciju trgovine sa onima sa kojima je svaka trgovina nečasna, trgujući sa onim sa čime samo ništarije trguju, a sve u cilju rušenja jednog čovjeka, ne pitajući za cijenu, teško da se može nazvati ozbiljnom politikom.

Trgovine sa nekongruentnim političkim idejama: Uspjesi pojedinih novostvorenih partija sa crnogorskim programskim ciljevima, jednako kao i njihovi porazi zbog odstupanja od tih ciljeva, govore da čitav jedan segment biračke Crne Gore nema svog predstavnika na političkoj sceni. Umjesto da se taj segment puni odgovornim i dosljednim djelovanjem, umjesto da se objedine svi programski slični subjekti i stvore uticajnu političku snagu, centar političke moći koji bi bio dostojan suparnik, ali ne i neprijatelj vladajućoj stranci i njihovom prvom čovjeku, ulazi se u trgovine sa nekongruentnim političkim idejama, gubi politički identitet, gubi izvorno biračko tijelo i traži budućnost u nekakvim frontovima, demosima, urama… Ono što se dešava u SDP više nego jasno govori o redu pogrešnih poteza koji za posljedicu ima potpuno marginalizovanje i jedne i druge struje. Očigledno je da će jedni biti utopljeni u DPS, a drugi tražiti „sreću“ među nominalno sve brojnijim opozicionim partijama. Kao da su se svi pelcovali na razvojni put PZP-a, koji je završio u srpskom biračkom tijelu, uhljebljen u prosrpskim koalicijama, s pravom nespreman da provjeri samostalno svoj rejting. Jeste da birokratski zvuči „neprincipijelne koalicije“, ali taj izraz najbolje odražava na čemu su se slomili mnogi politički subjekti. Više je nego očito da je Crna Gora specifična u svjetskim razmjerama u odnosu prema državi. Neuspješni pokušaji da se marginalizuje nacionalno pitanje u Crnoj Gori i akcenat stavi na ekonomska pitanja pokazali su da je crnogorsko društvo još uvijek pretpolitičko društvo i da bez uspješnog rješenja međunacionalnih odnosa teško može biti prekompozicije političke scene. Nemušto djeluju oni koji računaju na crnogorsko biračko tijelo u bagatelisanju nacionalnog i favorizovanju građanskog u sudaru sa tvrdom nacionalističkom opcijom, sada već sa više strana. Građanska Crna Gora može postojati samo ako se svi konsenzualno saglase o njenom postojanju ili bar kritična većina političkih subjekata i njihovih birača. U protivnom to će ličiti na fudbalsku utakmicu u kojoj je protivniku u potpunosti prepuštena sredina terena.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.