Uloga CANU: Tradicija destrukcije

Izgleda da Crna Gora nema sreće sa institucijama i kapitalnim projektima. Možda se to najbolje odslikava kroz pregled nastanka i djelovanja CANU i neslavnih pokušaja realizacije projekta Enciklopedije Crne Gore. Mada, prije će biti da je i nešto drugo u pitanju, a ne sreća.

Prazne institucije

CANU i Enciklopedija Crne Gore su paradigma svega što u kulturi i nauci prati našu državu. Prije kratkog pregle­da predistorije i razmatranja pratećih tokova, malo podśećanje na komentar od prije skoro dvadeset godina. Tada je, nakon ukidanja Lek­sikografskog zavoda Crne Gore – LZCG (nakon dvogo­dišnjeg mrcvarenja ukinut političkom odlukom, Zako­nom, 1991. godine), treći put razmatrano da se pokuša da se Enciklopedija Crne Gore radi u CANU. Povodom toga, kao neko ko je radio na ovom projektu u LZCG, rekao sam sljedeće: „Šta je CANU uradila za proteklih šest godina od kada je na nju prenesen zadatak izrade En­ciklopedije CG? Ne ono što se očekivalo od institucije koja bi trebalo da služi na ponos jednom narodu; kod nas je, uz časne izuzetke, to sterilna, duhovno prazna institucija, slika podaničke svijesti, na­vikla da jedri niz svaku struju aktuelnih vlasti, đečji vrtić čiji su vaspitači u SANU, nos­ioci retrogradne svijesti, koji su snove o velikoj Rusiji zami­jenili snovima o velikoj Srbiji. Zar da projekat Enciklopedije CG rade oni čije je sramno ćutanje proteklih godina rata i zločina odjekivalo jače od svih drugih istupanja?“ Tumačenju ovih snova vratićemo se malo kasnije.

Formiranje Akademije

Ideje o formiranju naučnih i kulturnih institucija vežu se za početak pedesetih godina prošloga vijeka. Crna Gora je nastojala da se izgradi kao moderno društvo sa svim neo­phodnih ustanovama. Na pr­vom mjestu se razmišljalo o formiranju naučnog društva -akademije. Na pomisao o Leksikografskom zavodu koji bi priredio Enciklopediju Crne Gore došlo se 1953-1954. Tada j e iz prvog izdanja Enciklopedije Jugoslavije ispala odrednica Crnogorci, nakon telefonskog razgovora tadašnjeg glavnog čovjeka u JLZ Miroslava Krleže sa nekim u Beogradu (pretpostavlja se s Rankovićem). Članovi redak­cije iz Crne Gore tri godine su primali platu, a ništa nijesu ra­dili, da bi godine 1956. bila uk­inuta crnogorska redakcija prvog izdanja Enciklopedije Jugoslavije.

Naučno društvo je osnovano 1950. godine, ali nije pokazalo rezultate koji su se očekivali. Kao glavni razlog navodilo se to što je najveći broj članova živio van Crne Gore, pretežno u Beogradu – od 59 članova, čak su 54 člana bili izvan nje. Društvo je prestalo sa radom 1956. godine. Krajem šezdese­tih ponovo su krenule inicija­tive o obnovi, tj. osnivanju Društva. To su godine kada dolazi do društvenih gibanja u Jugoslaviji i eskalacije nacionalizama u dvije najveće re­publike.

Zanimljivi su prijedlozi oko imena naučnog društva. Mora se naglasiti da je od pojedinaca koji su učestvovali u proceduri jedino istoričar dr Radoje Pajović smatrao da bi Društvo trebalo da se zove Crnogorsko društvo nauka i umjetnosti. Od institucija je samo tadašnji Republički zavod za geološka istraživanjaiz Titograda pred­lagao da se zove Crnogorsko društvo za nauku i umjetnost. Svi ostali su „bježali“ od nazi­va crnogorsko.

Iznevjerena očekivanja

Formulisan je i usvojen Zakon o Društvu za nauku i umjet­nost Crne Gore u oktobru 1971. godine. Uz poštovanje procedura konstituisanje Društva završeno je u decem­bru 1973. Zbunjujuće djeluje da se na amblemu CANU kao godina osnivanja postavlja 1971. kada je formulisan prijed­log i napisan Zakon, a ne 1973, koja je faktički godina osnivan­ja. „Jedan od ciljeva Društva bio je da promoviše vrijednosti crnogorskog naroda i da kroz nacionalne afirmiše i univer­zalne vrijednosti u Crnoj Gori“. Predśednik Društva dr Branko Pavićević je rekao da državne i nacionalne posebnosti Crne Gore ne treba dokazivati. Bilo je vrlo interesantno obraćanje, u svečarskom dijelu, srpskog naučnika Vase Čubrilovića, u ime SANU, koji je rekao: „Daje Crna Gora stara istorijska zemlja, izrasla iz antičke Prevalitane, srednjevjekovne Duklje i Zete, novovjekovne Crne Gore, koja se u okviru SFRJ izgrađuje kao posebna republika“. Društvo je, opet na osnovu za­kona, preraslo u Akademiju na­uka, odnosno CANU, u martu 1976. Tadašnji visoki crnogorski rukovodilac Veselin Đuranović smatrao je da je CA­NU osnovana kako bi dopri­nosila daljoj nacionalnoj afir­maciji crnogorskog naroda i njegovoj ravnopravnosti u socijalističkoj i samoupravnoj Ju­goslaviji.

Na žalost, od rada na toj afir­maciji ostalo je malo što. Iako najavljivani nijesu urađeni pro­jekti istorije Crne Gore, istorije crnogorske književnosti, likovne umjetnosti, kritičkog izdanja Njegoševih djela… Fingiralo se da se nešto radi na tim fundamentalnim projektima. Karakterističan je slučaj poko­jnog profesora Voja Nikčevića koji je pripremao studiju o Njegošu. Kada je to predstavio, Odbor je raspušten. Kasnije je Odbor ponovo počeo da radi, ali u njegovom sastavu nije bilo mjesta za Voja Nikčevića. Naišle su godine ka­da su o projektima iz istorije, književnosti, umjetnosti, odlučivali ljudi koji su se ježili na pomen bilo kakve crnogorske odrednice.

Bilo je i veoma vrijednih pro­jekata, ne može se poreći. Samo je simptomatično da je mogao da se organizuje simpozijum o ekologiji u Crnoj Gori, o kamenu u Crnoj Gori, pa sve do kompetetivnosti (kako li to tek zvuči). Ali neki identitetski, crnogorski ili ne daj bože projekat o našim manjinama – nije se mogao pojaviti. Tako je i projekat Enciklopedije tri godine čamio u fiokama CANU, pare i to ne male redovno uzimane, a nije se pojavila nijedna odred­nica. Zato je i riješeno da se formira posebna ustanova koja bi realizovala Enciklopediju i LZCG je počeo sa radom 1981. godine. U naletu AB revolucije LZCG je prinesen na žrtvu kao isuviše crnogorska institucija. Građu je preuzela CANU i opet po starom, ništa nije urađeno. Sto sad vrijedi priznanje sa vi­sokog mjesta daje ukidanje Leksikografskog zavoda bila velika greška? Vrijeđeće ako posluži kao nauk da se moramo okrenuti sebi i pravim vrijed­nostima koje je vrijeme potvr­dilo.

Izgubljena misija

A CANU? Ne može se nikome zabraniti da sanja, pa ni akademicima. Kako reče Ogist Roden: „Ništa na svijetu ne donosi toliku sreću kao sanjar­enje“. Ne bismo đevojci sreću kvarili da nije nekih neugod­nih analogija. Toliko je toga u tome ispreplijetano da se teško razabrati. No, mnoga pitanja i nedoumice mogu se razmotriti kroz prizmu aktuelnih dešavanja oko „slučaja CANU“. Dobar broj akademi­ka dugo nije bio obaviješten da je Staljin umro. Kad su doznali, tugovali su u tišini, dok im se na horizontu nije pojavio „novi vožd, sa suncem u kosi“. To im je dalo nadeždu koja ih je držala do predreferendumskog „no pasaran“! Pošto su i to propasali, sada im se prisnilo da se u „zemlji đe sunce nikad ne zalazi“ po­javljuje inkarnacija novog pravoslavnog komunističkog cara.

Da li su žbarnuti ili samoinicijativno riješili da djejstvuju, ko zna. Samo zdušno rade da makar na svoj način doprine­su da se u mozaiku specijal­nog djelovanja (možda je rat krupna riječ, još nije eskali­ralo sve) čuje njihovo novo „nopasaranje“ za crnogorske namjere ka integracijama sa Zapadnim društvom i ali­jansama. Da oni daju svoj mali doprinos, pa ako ih „se sete, sete“. Ili su se možda samo zanijeli, malo se okojasili i umislili daje došla „njihova ura“, pa da mogu vratiti vri­jeme i istoriju unazad. Da li igraju poker (sa blefanjem) ili „ruski rulet“ sa državom? Ako su cijev okrenuli ka sebi, biće srećom pucanj u prazno.

Potraga za lijekom

Uzeta je anamneza, zna se di­jagnoza. Lijek nije mnogo komplikovan. Kao što se bilo lake ruke kada je ukidan LZCG, tako je i sada dovoljno upotrijebiti zakon ili napisati novi. Ukinuti i na pravim os­novama formirati akademiju koja će biti napolzu i naroda i države. Osnovati matičnu komisiju od ljudi kojima je je­dina matica Crna Gora. Uz dobru trijažu na svim nivoi­ma trebalo bi se adekvatno zahvaliti na uslugama nam­ještenicima koji su dobro ra­spoređeni da rade u korist štete Crnoj Gori. Zato nema mjesta čuđenju odakle zarez u zakonu koji mu mijenja smisao.

Zabluda je bila i da će podmlađivanjem kadra da se iznu­tra reguliše struktura CANU. Ti novi i mladi koordinatori su sa istog izvora napajani, ta­ko da ta očekivanja liče na su­venir „ruska babuška“. Vidite jednu, viđeli ste sve, sakrivene jednu u drugoj. Najveća i na­jmanja su iste, najstariji i na­jmlađi. Zahvaliti se i njima i prekinuti finansiranje njihove izdavačke djelatnosti. Uvijek bi trebalo gledati naprijed i stremiti novom i savremenijem. Međutim, kada vas neko stalno vraća na poče­tak, nipodaštava sve napore i nastoji obesmisliti sva preg­nuća, nužno je i neophodno podśećati na sva nepočinstva koja se u tom smislu provode prema Crnoj Gori.

Dragan B.PEROVIĆ

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.