Da li je Sveti Vasilije bio Srbin?

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

Svjedoci smo kako se SPC sa arogancijom odnosi prema manastiru Ostrog i kako ga ruži.

SPC se dokopala crnogorske svetinje – manastira Ostrog 1920. godine, nakon što je ta crkva pristigla u Crnu Goru iza bajoneta srpske vojske. Prema izjavi vladike hercegovačkog Grigorija Durića koju je dao u emisiji „Nedjeljom u 2“ (HRT, 24. jun 2012. link www.youtube.com/watch?v=WWEQFyO6r70) Ostrog godišnje pośeti milion i po ljudi, što znači da ako hodočasnik (turista) u prośeku tamo ostavi 10 eura, SPC samo od ove crnogorske svetinje prihoduje 15 miliona eura!

Srpstvo nije imalo otpora, jer obrazovanih Crnogoraca nije bilo: Jedan od glavnih argumenata Amfilohija Radovića da Ostrog pripada Srpskoj crkvi je njegova česta tvrdnja kako je sv. Vasilije Ostroški bio Srbin iz Hercegovine. Naravno, ovo je neistina, jer ne postoje dokazi da je on bio po narodnosti Srbin. Sva (ili skoro sva) promišljanja Amfilohija Radovića i SPC o crnogorskoj istoriji su neistine ili poluistine, izuzetna je rijetkost da neko iz SPC saopšti neku cijelu istorijsku istinu.

hodocasniciokMnogo puta sam na Analitici pisao da je srpska ideologija pristigla u ove krajeve sa Njegoševim učiteljem, fanatičnim nacionalistom Simom Sarajlijom i da je on usadio srpstvo u Njegoševu glavu, a Njegoš zatim raširio srpstvo po Crnoj Gori i šire.

Prije je srpska ideologija pristigla na Cetinje nego u Hercegovinu, jer je ideolozima iz Beograda, bilo važnije da posrbljavaju Crnogorce i njihove episkope, nego stanovnike nekih Hercegovine – koji su ionako bili pod ogromnim uticajem crnogorskih episkopa.

Kao još jedan od bezbrojnih primjera da srpstva nije bilo prije Sime Sarajlije, ukazujem na pjesmu koju je zajedno sa Vićentijem Rakićem spjevao poznati arhimandrit Pivskog manastira Arsenije Gagović i objavio je u Trstu 1803. godine. Pjesma opisuje crnogorske pobjede na Martinićima i Krusima 1796. godine. U ovoj velikoj pjesmi ne postoji riječ Srbin i Srbi, a znamo da su u svim (ili skoro svim) crnogorskim pjesmama poslije dolaska na Cetinje Sime Sarajlije umetnuti Srbi. Pjesmu možete pročitati na www.montenegrina.net. Njen naslov je – „PJESN C(E)RNOGORSKA, o pobjedama u bojevima 1796. godine“, a objavio ju je akademik Božidar Šekularac.

Neobrazovanost kao plodno tlo: Kad se kod nas ljudi koji ništa ne razumiju iz istorije, a koje je obradila SPC, susretnu sa tvrdnjom da je Njegoš raširio srpstvo u Crnoj Gori, čudom se čude kako je to moguće. Ali, to je zapravo bilo vrlo lako. Vrlo je lako bilo vođi neukog naroda usaditi bilo kakvu ideologiju, pa i ideologiju zvanu – srpstvo. Pokazaću dva izvora koji ilustruju kolika je bila tadašnja neobrazovanost Crnogoraca. (Uostalom, ni u okolnim zemljama situacija nije bila ništa bolja.)

U januaru 1782. sastali su se šef mletačke obavještajne službe Vrakjen i guvernadur Radonjić.Radonjić je Vrakjenu izložio ideju da se u Crnoj Gori donese jedna štamparija, Gligor Stanojević predstavlja:

„To su smiješne stvari, rekao je Vrakjen guvernaduru. Kako može raditi jedna štamparija u zemlji gdje nema papira, mastila, slagača, korektora, gdje jedva jedan na hiljadu zna da čita“. (Gligor Stanojević, Crna Gora pred stvaranje države, Beograd, 1962, strana 60)

A što se tiče 1818. godine Dušan Vuksan predstavlja: „Nepismenost je velika, rijetko koji glavar da umije pisati, pa takvi su i popovi. Vladika šalje Plamencu jedan raspis, da ga umnoži, Plamenac mu odgovara: »Fala Bogu, nemam nikoga zvati nako samo jednoga popa Sava našega, koji bi malo ljepše ovo napisa, a drugoga u svu žalosnu nahiju nije nikoga«.“ (Dušan Vuksan, Crna Gora u 1818. i 1819. godini, Zapisi, knjiga XXI, sveska 1, Cetinje, januar 1939, strana 6). Jedan jedini čoek u Crmničkoj nahiji je umio prepisati dokument! nepismenostok

Da li je moguće da se neobrazovani narod suprotstavi ideologiji koja mu je od vođstva nametnuta? Kojim argumentima i činjenicama  mogu da barataju nepismeni ljudi? Na što nepismeni ljudi mogu da se pozovu?

Koja je dominantna narodnost bila u Hercegovini u 17. vijeku?  Na ovom cijenjenom portalu sam puno puta pisao da smo mi, velikom većinom starośedioci koji su primili slovenski jezik u razdoblju od 6. do 15. vijeka, u vrijeme dok su Sloveni bili dominantni i brojni. Dakle, proces slovenizacije (u jezičkom smislu) trajao je bar 800 godina! Glavninu Slovena Osmanlije su uništile i etnički počistile još u 15. vijeku. O Slovenima sam objavio tri teksta na Analitici: „Kakvi su stvarno bili stari Sloveni“, „Sloveni u doba Nemanjića“ i „Kako je etnički preoblikovan Balkan“.

Jedan primjer. Herceg Stjepan (po kome je Hercegovina dobila ime) i porodica Kosače, bili su Vlasi. Kad se sve o njima sagleda, to je jasno. To izričito potvrđuje i Đurđica Petrović (1927-2003), profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, koja kaže: „Funkcija kneza kod srednjovekovnih Riđana svedoči da su oni imali značajno mesto u društvenim i političkim zbivanjima u oblastima Kosača, Sandalja Hranića i hercega Stjepana Vukčić, čije poreklo je takođe bilo vlaško.“ (Đurđica Petrović, Srednjovekovni Vlasi na teritoriji današnje Crne Gore – primer Riđani, rad u zbornikuSrednjovjekovna istorija Crne Gore, Podgorica, strana 241)

vlasiok

A u fusnoti je dala izvor: “M. Dinić, Zemlje Hercega Svetoga Save, u: Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd 1978, 182 (in Gorasde ad forum Vlachi de Cossaça, 1379).”

Uglavnom, od kraja srednjeg vijeka Sloveni i Srbi se više ne pominju u vjerodostojnim dokumentima koja se odnose na Hercegovinu i Crnu Goru, nema ih više u istorijskim izvorima prvog reda. Sigurno da se i dalje pominju u pisanjima nekih pisaca iz primorskih gradova i Italije, kao refleksija, odbljesak iz nemanjićkih vremena, jer su ti pisci bili u kontaktu sa srednjevjekovnim spisima i knjigama, pa su na osnovu takvog štiva vjerovali da je etničko stanje na terenu i dalje kao u srednjem vijeku. Međutim, u prvoklasnim dokumentima iz dubrovačkog, kotorskog i drugih arhiva, dokumentima koja su izvještavala o stanju na terenu, Slovena-Srba više nije bilo. Vlasi ili kako su ih Venecijanci zvali – Morlaci, su postali predominantna etnija, tako kazuju dokumenta, dakle – istorijska nauka.

Sveti Vasilije Ostroški je mnogo poštovani crnogorski svetac čiji kult se prostire daleko izvan Crne Gore, njemu na poklonjenje dolaze pravoslavci iz svih krajeva bivše Jugoslavije i šire. Takođe je poštovan i među katolicima i muslimanima. Rođen je kao Stojan Jovanović 1610. godine u selu Mrkonjići koje se nalazi u Popovom polju, dvadesetak kilometara od Trebinja, u Hercegovini. Umro je u Ostrogu, 1671. godine.

Svetac je postao u crnogorskom narodu, nije kao svetac prepoznat ni u Hercegovini ni u Srbiji, već prvo u Crnoj Gori, i ne zove se Sveti Vasilije Hercegovački, ili Tvrdoški, ili Mrkonjićki, ili Srpski,već – Ostroški. Isto tako, na primjer Sv. Leopolda Mandića niko u Herceg Novom nije prepoznao kao sveca, već su je njegov kult nastao kod Italijana u Padovi. Kult Sv. Vasilija se preko crnogorskog naroda raširio dalje, on je crnogorski svetac!

Iz arhiva dubrovačkih i bokokotorskih: Srbin Goran Komar iz Herceg Novog (vladika Amfilohije mu govori na promocijama knjiga) istraživao je dubrovački i arhive u Boki Kotorskoj i šire. Iz arhiva je ispisao hiljade ćiriličnih dokumenata i objavio ih u više knjiga. Po svemu sudeći Komar je ovaj posao pošteno obavio i tako je vječno zadužio crnogorsku istoriografiju. Komar je objavio mnogo dokumenata koja se odnose na teritoriju koja se u 16, 17, 18, i do duboko u 19. vijek voljom Osmanlija nazivala Hercegovina. Trebamo znati, prije nego su Osmanlije formirale Hercegovinu, postoje jasni istorijski izvori iz kojih se vidi da su Nikšić, čak i Vilusi pripadali srednjevjekovnoj Zeti – čija je nasljednica država Crna Gora. Pregledao sam dokumenta iz nekoliko Komarevih knjiga.

Godine 2009. Komar je objavio knjigu “Boka Kotorska: Ćirilski spomenici 17, 18. i 19. vijeka (Acta Serbica): mješovita građa (1608-1917)” u kojoj je prikazao 578 dokumenata do 1840. kada se prvi put u jednom dokumentu u toj knjizi vidi jasna srpska nacionalna misao. Prije te godine ne postoji u ovoj knjizi nijedan dokument u kojem se nalaze riječ Srbin i Srbi.

Godine 2010. Goran Komar je objavio knjigu “Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646 do 1662. godine”. Sva objavljena pisma nastala su od 1646. do 1662. godine. U ova 52 pisma iz 17. vijeka, ne postoji nijedan pomen Srba, pisma se odnose na događaje u Herceg Novom i zaleđu. Mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci. Iz dokumenata se jasno može zaključiti da je svo zaleđe Herceg Novog naseljeno Vlasima, za sve stanovnike seoskog područja Hercegovine dubrovački špijun Miho Kuveljić upotrijebljava naziv – Vlasi. Pisma su vrlo životna, odnose se na svakodnevne događaje u Herceg Novom i na događaje za koje je Kuveljić saznao. U svijesti Kuveljića Srbi, kao stanovnici ovih krajeva – ne postoje.

Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu “Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.“ U 388 dokumenta ne postoji nijedan pomen riječi Srbi ili Srbin, a mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci.

Što kažu dokumenta iz vijeka u kojem je živio Sv. Vasilije Ostroški: Moramo imati na umu, radi se o ćiriličnim dokumentima, koja su dakle pisali naši ljudi, a ne stranci, pisma koja je Komar objavio odražavaju stanje svijesti predaka današnjih Hercegnovljana, Bokelja, Hercegovaca i Crnogoraca. To su prvoklasni istorijski izvori. Evo neki primjeri iz dokumenata.

U pismu dubrovačkom knezu i vlasteli od 10. marta 1648. godine Miho Kuveljić piše: “… s koijem se združi rečeni Sefer i pođe, koji bješe digo glas da će otuda iz vlaške zemlje nedomak (!) Sarajeva uputiti se hoditi u Ocinj.“ (Goran Komar, Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646.  do 1662. godine, Herceg Novi, 2010, strana 34)

Na istoj strani Kuveljić u još par rečenica ovo isto ponavlja, pominje vlašku zemlju, kao neko opštepoznato geografsko područje, a to je zapravo cijela Hercegovina i šire.
Na strani 46 iste knjige Kuveljić 4. jula 1648. godine piše: “… činiše Turci svu njih(ovu) čeljad aliti familje iz gradova izvesti i poslati ih u Vlahe  na njihove baštine da stoje.

Na strani 58 iste knjige je pismo Kuveljića Dubrovčanima od 26. avgusta 1648. godine, đe kaže: “I tako jošte stvar osta dokle dođe Ali beg Begzadić kapetan Novski s Ljubomira i ostale age iz Vlaha…

Ljubomir je selo pored Trebinja. Pa 15. novembra iste 1648. Kuveljić piše: “Isto je po Trebinju i na ina mjesta po Vlasima…“ (strana 76)

Kuveljić je dakle Trebinje definisao kao vlaško mjesto, a selo Mrkonjići đe je Sveti Vasilije rođen, je i danas u opštini Trebinje. Te 1648. godine Sv. Vasilije Ostroški je imao 38 godina.

Knezu i vlasteli dubrovačkoj 15. avgusta 1651. godine Miho Kuveljić piše: “... što se minutijeh godišta čas učini kadiji u ono doba kada se dolu prid gradom ubii jedan Vlah od Banjana…“ (Goran Komar, Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646.  do 1662. godine, Herceg Novi, 2010. strana 117)

Banjani su tada spadali u Hercegovinu, kao i u drugim dokumentima, u Banjanima se uvijek navode Vlasi, sve dok po prirodnom slijedu nijesu pripali Crnoj Gori, a Srbi su i u Banjanima i u Hercegovini izmišljeni u 19. vijeku – kad i u Crnoj Gori.

Goran Komar je 2011. u Herceg Novom objavio knjigu “Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” Ima mnogo pomena Vlaha, npr. u pismu dubrovačkoj Vladi od 8. decembra 1697. godine koje je vjerovatno pisao Niko Kuveljić (sin Miha) kaže se: “Vlasi ovdišnji i gornji, opeta svikolici na prešu spra(v)ljaju imabašadure njihove u Mletke…“ (strana 133)

Donji Vlasi su Vlasi koji žive u Hercegovini bliže Jadranu, a Gornji Vlasi su Vlasi śevernih planinskih djelova – Drobnjaci, Vlasi Polimlja, Romanije… U istom pismu,  malo kasnije, kaže se: “Reče mi jedan prijatelj ne od male krije, jere bez znanja đeneralova učinio je pijenu Burović po sebi da ne davaju panduri pasavati u Konavle Nikšićem i druzijem Vlasima vaše intrade uzimati…“ (ista knjiga, strana 133)

Nikšići su mnogo puta u dokumentima nazivani Vlasima, pa tako i ovđe. Devetog marta 1676. godine Miho Kuveljić piše knezu i vlasteli dubrovačkoj: “I opet podmeću Vlahe iz ove Dračevice…“ (ista knjiga, strana 344)

Dračevica je bila nahija koja je obuhvatala područje od Herceg Novog do Risna i sva sela uz taj pojas obale i sela u zaleđu. Nema tamo Srba tada, samo Vlasi. Osmog aprila 1697. Niko Kuveljić piše vlastima dubrovačkim: “I kako nije ovdi beškota bokuna u fundikuVlasi plaćeni koji su na Trebinju i po druzijema postima i u Popovu pisali su jedne oštre knjige…“ (ista knjiga, strana 467)

Dana 7. XI 1697. god. Niko Kuveljić je pisao vlastima dubrovačkim. Opis pisma dao je Goran Komar i nema potrebe citirati iz pisma, pored ovog Komarevog opisa: “Niko Kuveljić knezu i vlasteli dubrovačkoj o radosti ovdašnjih Vlaha povodom uspjeha carske armije u Bosni, što dijele i žitelji Brda, Crne Gore i Albanije.“ (ista knjiga, strane 473 i 474)

Niko Kuveljić je 25. marta 1698. pisao Dubrovčanima: “Njeki Vlasi iz Gacka dođoše“ (ista knjiga, strana 479). I u Gackom su Vlasi, naravno.

Pa pismo od 3. avgusta 1698. istoga Nika Kuveljića: “Zato je u velikoj smutnji i žalosti neizrečenoj za koga se harvu i u favor mu daju knjige Peraštani, Paštrovići, Budljani, Vlasi od Grahova i od (d)rugdje inđe.“ (ista knjiga, strana 480).

Bez pomena Srba u Hercegovini u 17. vijeku: Sva ova  prvoklasna dokumenta su dakle iz 17. vijeka, istoga vijeka u kom je živio Sv. Vasilije Ostroški i među ovim dokumentima nema nijedan jedini pomen o Srbima. Ima još mnogo dokumenata koja nam isto kazuju kao i ova. Uopšte, nikada nijesam vidio nijedan pomen Srba u Hercegovini u 17. vijeku. Vjerovatno postoje pomeni Srba i Slovena u 17. vijeku u Hercegovini, ali u nekim drugorazrednim izvorima.

Ako u najkredibilnijim dokumentima iz 17. vijeka ne nalazimo Srbe u Hercegovini, već Vlahe, to znači da ni – Sveti Vasilije Ostroški nije bio Srbin, zašto bi bio? To što je u 19. vijeku u ovim krajevima izmišljena srpska narodnost, to u priči o narodnosti sv.  Vasilija ne igra nikakvu ulogu.

kusturicaok

Ako je Ivo Andrić, završivši sve škole, u Beograd došao kao Hrvat – te u Beogradu kao formirana ličnost postao Srbin; ako političari SNP-a (iz partizanskih kuća!) u svojim 50-tim i 60-tim godinama života postaju Srbi; ako je Emir Kusturica u svojoj šestoj deceniji života promijenio vjeru i proglasio se za Srbina, itd, ima još mnogo primjera, zar je teško bilo u 19. vijeku „prodati“ srpstvo nepismenim Crnogorcima i Hercegovcima? Naročito kad imamo u vidu da se toga posla prihvatio jedan veliki poeta kao što je Njegoš.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.