Vučinić: Jedino je CPC po svom duhu i biću crnogorska

Jučerašnja izjava gospodina Marovića da se njegova stranka zalaže za Pravoslavnu crkvu koja nije ni srpska ni crnogorska, najobičnija je verbalna ekvilibristika. Njome se ukriva suština problema, koji nije moguće riješiti po mjeri vlasti i Srpske crkve, što državni vrh dobro zna i razumije.

Crnogorska pravoslavna crkvaPo definiciji svaki narod je dodijeljen svojoj crkvi na razvijanje hrišćanskih vrlina, dakle, ruski Ruskoj, srpski Srpskoj, grčki Grčkoj crkvi i tako  redom. Tako naučava pravoslavna teologija. Pa bi red bio i da crnogorski narod bude povjeren Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a ne beogradskoj patrijaršiji. Istovjetno je stanje i u Katoličkoj crkvi, koja kao i pravoslavna, ima univerzalne dogmate i vrlo nacionalne klerikalne strukture. I u formalnom smislu to se očituje u imenu, recimo, Katolička crkva u Francuza kako je njen zvanični naziv. Njena struktura je vrlo francuska i ona je depozit tradicije, kulture i povijesti Francuza. Ne može se dogoditi da na njenom čelu budu i njome upravljaju, recimo Mađari ili Njemci, niti da njenu kulturnu baštinu, koja svjedoči Francuze i Francusku, bilo ko tumači kao, naprimjer, Mađarsku ili Njemačku i koristi protivu francuskih nacionalnih i državnih interesa.

E to je, baš problem u Crnoj Gori. Našu crkvenu kulturnu baštinu  zloupotrebljava Srpska crkva, tumači našu prošlost kao srpsku, i riječju i djelom, i s oltara i s profesorske katedre podriva ustavni poredak i djeluje protiv naših nacionalnih i državnih interesa. Naravno, da se kao i svaka moli za vlast, kako je savjetuje gospodin Marović, ali srpsku koja stoluje u Beogradu i dinastiju Karađorđevića koja śedi u Bijelom dvoru. A mi se baš  tome i protivimo i u toj crkvi stoga se ne prepoznajemo. Ako ne vjeruje, neka to što predlaže Crnogorcima predloži Srbima i Srpskoj patrijaršiji, da se odreknu imena srpskog i brige za srpske nacionalne i državne interese, pa će čuti odgovor.

Crnogorska crkva je obnovila pastoralnu djelatnost prvom prilikom koja joj se ukazala nakon 1918, dakle, 1993. godine i kako Zakon nalaže prijavila se nadležnim organima. Uz pismenu prijavu priložila je i Ustav. Da bi joj naškodili, kao preduslov da dobije žiro-račun, od nje je ponovo traženo 2000. godine da se prijavi, ali MUP-u na Cetinju. Ta prijava, i danas služi svim njenim neprijateljima da joj po osnovu  nje odriču crkvenost  i dovode u pitanje kontinuitet od vremena Ivana Crnojevića.

Ima u vlastima, i neukih i zlih, koji umišljaju da se crnogorsko crkveno pitanje može riješiti najobičnijom promjenom imena cetinjske filijale Beogradske patrijršije u Pravoslavna crkva  i formalnim proglašenjem autokefalnosti. To je samo formalno rješenje s kojim se nećemo, ne smijemo i ne možemo složiti niti ćemo se ikada složiti. Suština bića svake crkve je u njenom karakteru. Po prirodi, Srpska crkva je srpskog karaktera i duha, ruska naravno ruskog, a mi, baš želimo crkvu koja je po duhu i biću, riječju i djelu crnogorska. To može biti samo crkva koja je po naravi cnogorska, u kojoj služe Crnogorci po rođenju i uvjerenju, kojima su Crna Gora i njena kulturna baština, tradicija, prošlost i budućnost svetinje. Skupina više stotina klirika cetinjske filijale Beogradske patrijaršije, koji jadikuju za ideologijom poraženom 1945. godine na prostoru od Zidanoga Mosta do Blajburga, nije prikladna da služi u Crnogorskoj crkvi, niti ćemo mi stati pred oltarima na kojima oni služe.

Potpredśednik savjeta Mitropolije CPC Stevo Vučinić

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Crnogorska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva. Zabeležite stalnu vezu.