Sveti Petar Cetinjski nije bio za Srpsko carstvo

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

Mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije, 9. januara u Mojkovcu je kazao rekao da je „Sveti Petar Cetinjski imao plan stvaranja Srpskog carstva i bilo je riječi da on bude kralj Dalmacije, da Dubrovnik i čitav taj kraj budu u Srpskom carstvu i da to bude osnova obnove Dušanovog carstva“.

Ovo je ko zna koji put da srpski mitropolit pominje plan iz 1807. o stvaranju Slaveno-serbskog carstva, čime hoće da pokaže kako je Petar I bio “pravi” Srbin, koji se zalagao za Veliku Srbiju. Što je istina u vezi s tim?

Srpski istoričar Jovan Milićević o tome piše: “...vladika se početkom 1807. godine, odmah po izbijanju rusko-turskog rata, preko arhimandrita Simeona Ivkovića, obratio glavnokomandujućem Dunavske armije generalu Miheljsonu s planom-predlogom o obnovi slaveno-srpskog carstva da bi ga ovaj uputio caru Aleksandru. Po tom planu, Crnoj Gori bi se prisajedinili Podgorica, Spuž, Žabljak, Boka Kotorska, Hercegovina, Dubrovnik i Dalmacija, pa bi od te celokupne teritorije bilo obrazovano pomenuto carstvo. Titulu srpskog cara uzeo bi ruski imperator, a postojao bi i ‘prezident’ koji bi morao biti rođeni Rus. Njegov pomoćnik bio bi cetinjski mitropolit s titulom ruskog kneza.Prestonica carstva bio bi Dubrovnik. Pored cetinjskog mitropolita država bi imala još tri episkopa: dalmatinskog, kotorskog i hercegovačkog; u Zadru, Trebinju i Kotoru bile bi otvorene bogoslovije.“ (Jovan Milićević, Ideja o obnovi srpske države, Istorija srpskog naroda, V-1, Beograd, 1994, str. 170-171)

Sve ovo što je Milićević napisao na internetu je objavio i velikosrpski sajt www.njegos.org  kojem je zvanični naziv “Srpska zemlja Crna Gora – Istorija Crne Gore na internetu“. Na tom sajtu još je citiran jedan istoriografski rad u kom se kaže: „Međutim, ova sugestija mitropolita Petra I, nije naišla na odobrenje u Petrogradu.“ (http://njegos.org/petrovics/slavserb.htm)

(Na stranu to što bi, s obzirom da se u planu traži ujedinjenje Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, to carstvo trebalo nazvati “carstvo Vlaha/Morlaka”! U istorijskim izvorima postoje hiljade i hiljade pomena Vlaha (venecijanski – Morlaci) baš u tom predjelu! I samu prijestonicu te zamišljene države zovu grad Sv. Vlaha. Da napomenem da termin Slaveno-serbi nije etnički termin, ali to je posebna priča.)

1501petar1Ovaj navodni plan Petra I je mnogo puta korišćen i na internetu, na forumima i društvenim mrežama kao oružje i amaterskih propagatora posrbljivanja Crne Gore.

Poslije sagledavanja raznoraznih činjenica u vezi ovog plana i ako razumijemo postupke i politički profil  Petra I, potpuno sam siguran da on nije autor plana, već je neko plan napisao u njegovo ime, vjerovatno Ivković. Za ovaj stav prilažem i dokaze:

Plan je Rusima predao osvjedočeni prevarant: Dakle, ko je bio Simeon Ivković, osoba koja je predala ovaj plan? To saznajemo iz teksta “Na čibuku s patrijarhom“ (Politikin zabavnik, 1. mart  2013, broj 3186):

Posle nešto više od pet godina od sukoba i međusobnih optužbi Bogunovića i Zelića, krupski arhimandrit i general-vikarij dobio je novog neprijatelja – Simeona Ivkovića. Za njega piše da je u Dalmaciju došao 1796. godine i prevario tamošnje viđenije ljude da ga izaberu za episkopa, iako mu nisu znali ni roda ni poroda ni gde je rukopoložen za arhimandrita. Molbu vlastima da Ivković bude potvrđen kao dalmatinski episkop potpisao je svojevremeno i sam Zelić, ali ga to nije sprečilo da ga kasnije stalnim optužbama da je nejasno kako je došao do crkvenih činova stavi na rđav glas. Ivković, tako, nikad neće postati dalmatinski episkop, biće čak oteran iz Dalmacije u Boku.“ (link:http://politikin-zabavnik.rs/pz/tekstovi/na-cibuku-s)

Po ovome, jedan prevarant je posredovao između Petra I i Rusa! Da napomenem, novinar Politikinog zabavnika je u članku samo prepričao ono što je pročitao u autobiografiji Gerasima Zelića (1752. – 1828.), arhimandrita manastira Krupa i episkopskog vikara u Boki. Iako mu je naziv neozbiljan – zabavnik, za taj list pišu i vrhunski naučnici kao što je vizantolog Radivoj Radić. Možete pogledati što o Ivkoviću kaže i sami Zelić, na linku: http://oi57.tinypic.com/9lir0o.jpg (Žitije Gerasima Zelića, SKZ, Beograd, 1898.)

Ne postoji originalni plan pisan rukom Petra I:  Sreten Zeković piše o ovom planu Petra I: “Crnogorska kulturna baština ne pośeduje original ni za projekat Petra I o stvaranju šire državne i narodne zajednice na Balkanu, a koji se, iako nema izornika, često imenuje kao stvaranje ‘slavenosrpske države’ i ‘slavenosrpskoga carstva’.  Originali vladičinih pisama nijesu pronađeni, no se o njihovom sadržaju i pojmovniku saznaje posredno, preko hartija drugih posrednika vezanih za vladičin Projekat…  Znači, Stevan Ivković, Simeon Ivković i Budbergov su posrednici koji interpretiraju pisma i namjere Petra I. U literaturi figuriraju samo oni i njihove hartije, ali nigdje sama originalna pisma Vladike crnogorskoga.  Čemu sve to, ako su već postojala originalna Vladičina pisma i predata ruskoj diplomatiji?” (Sreten Zeković, Vraćanje na izvornike – imperativ crnogorske istoriografije, www.montenegrina.net)

Drugo, Petar I nije htio pomogne Prvom srpskom ustanku! Karađorđe i vođe Prvog srpskog ustanka su nekoliko puta preklinjali Petra I da im vojno pomogne i da se priključi Prvom srpskom ustanku, na primjer, u aprilu 1806. poslali su mu pismo iz Smedereva, đe kažu:

…zato molimo i zaklinjemo vas…  da nam se s vojskom čto se skorije može na pomoć nađete i da takija s leđa otuda na Bosnu udarite, da dižemo sve što se čestitim krestom kresti, da ustane i Bosna i Hercegovina na obščeje sviju Serblja izbavlenije, i da pobijedimo nevjernu nama i caru našemu Bosnu i da živimo zajedno i ujedno kako što nam Bog zapovjeda, koji je nas u jednu istu serbsku krov ulio i jednim nas blagočestijem prosvjetio; tako da živimo i da budemo jedna braća, jedno tjelo, jedno serdce i jedna duša i ljubezni sograždani…

Pa kažu još u pismu, najvažnije institucije Srbije dan-danas vode istu politiku: „Ovo je misli želja naša ot koje mi nikada otstupiti nećemo.” (Radoš Ljušić, Ustanička Srbija (1804-1815), Narodna knjiga, Beograd, 2004, strane 62 i 63)

U istoj Ljušićevoj knjizi prikazano je još jedno pismo Karađorđa i ustanika, od 30. marta 1809. god: „Sa svim okolnim narodom dogovor utvrdili jesmo i sa džebanom u sadašnjem bivšem primirju dosta i potpunili jesmo, i kako mi na neprijatelja udarimo i preko naše dosadašnje granice prestupimo, tako će i oni svi na Turke sa velikom silom složno podići se i s nami u slogu biti hoćeju. Toga radi i Vami preporučujemo da biste i Vi ljubav miloserdno k rodu hrišćanskome pokazali i na neprijatelje udarili i unapredak amo k nami postupili, i svu braću hrišćansku vozbudili i na neprijatelja nekrštenog svi složno da udarimo sa svi strana, eda bi preblagi spasitelj nas pomilovao za istrebiti iz naše praotečeske deržave agarjansku silu prokletu. I mi u ime Boga radimo da koji čas pre na vodu Taru i tu kakogod da bismo se sa Vami sastali. Toga radi pohitite i Vi koliko mogućni jeste i Vaše hrabre vitezove potisnite…” (ista knjiga, strane 64 i 65)

Pošto Crnogorce nije smatrao za dio srpske nacije, Petar I nije se priključio Prvom srpskom ustanku. Postoje dokazi da je nekim śevernim crnogorskim plemenima naložio da se sastanu sa Karađorđevom vojskom, da bi Karađorđa, kako kaže narodna poslovica – „skinuo s vrata“.

1501petar2

U jednoj srpskoj knjizi Petar I još prije 75 godina nazvan izdajnikom: U Beogradu su 1940. godine Srbi Andrija Luburić i Špiro Perović objavili knjigu „Porijeklo i prošlost dinastije Petrovića“. U knjizi su analizirali postupke Petra I prema Karađorđevom ustanku i nazvali ga izdajnikom! Ovako pišu: „Njemu Turci imaju da zahvale što još u Karađorđevom ustanku nijesu izgubili sve srpske zemlje. Ovde ćemo govoriti malo opširnije o izdajničkom radu vladike Petra i njegovom radu u korist Turaka.“  (strana 199)

Petar I nije bio izdajnik, jer izdati možeš samo svoje sunarodnike, pošto sebe nije smatrao Srbinom u narodnosnom i nacionalnom smislu, nije moguće da je izdajnik, možeš izdati samo svoj narod, a nije izdao Srbe ni kao saveznike, jer im ništa nije ni obećao. To su romantičari Luburić i Perović previđeli, jer prije II svjetskog rata bila je uvriježena bajka o Crnogorcima kao o dijelu Srba.

U istoj knjizi Luburića i Perovića na strani 211 prikazano je pismo Drobnjaka iz juna 1804. Drobnjaci preklinju Petra I da se priključi I srpskom ustanku: „...nas Turci na godinu više pokolju no što bismo izginuli da smo na grad udarili. Ustani gospodine, Boga radi, jer nam je bolje jedan dan u slobodi živjeti (i umrijeti), nego ovoliku muku i napast trpjeti, kako od nevjernih tako i od naše braće. . . Zar ne vidite što uradiše Šijaci? Uzeše sav Beogradski pašaluk i evo udariše na Bosanski pašaluk i uzeli nahiju Zvorničku, i Zvornik opkolili… Ja sada, ja nikada! Boga radi, evo zgode, tek nema nikoga!“ (ista knjiga, ovaj dio se nalazi na www.montenegrina.net pod naslovom „Petar I Petrović Njegoš nije želio da priskoči u pomoć Karađorđu u Prvom srpskom ustanku“)

Knjiga Luburića i Perovića je u potpunosti prećutana i zaboravljena, iako autori prilažu mnogo izvora njihove tvrdnje su vrlo utemeljene.

Kod nas vrlo poznati velikosrpski istoričar Radoš Ljušić o saradnji između Petra I i Karađorđa je prije nekoliko godina izjavio: „Valja istaći da u vreme I srpskog ustanka ti odnosi kolko god da su korektni, neke posebne i značajne saradnje nije bilo„. (dokumentarna emisija Crna Gora i Srbija, RTCG, autor Snežana Nikčević)

I Grci su 1825. neuspješno, tražili od Crnogoraca jedan odred vojnika u pomoć. Jedan Grk prezimenom Mavrokordat, u ime grčke vlade je u oktobru 1825. poslao dva pisma Crnogorcima, jedno vladici Petru I. U oba pisma traži se od Crnogoraca i vladike da pošalju odred Crnogoraca za borbu protiv Turaka. U arhivu Državnog muzeja na Cetinju nalazi se još uvijek oštećena kopija pisma. Andrija Lainović je citirao odgovor Petra I Grcima, koji ih je elegantno odbio, ovako im je otpisao i to poslije 6 mjeseci:

1) Crnogorci su samovoljni i niko ih ne bi mogao prinuditi da idu u inostrane države; 2) Budući da se oni veoma mladi žene, ne bi se u svu Crnu Goru našlo 300 mladića neženjenih, koji bi mogli ostaviti svoje domove; 3) Što oni nijesu navikli hoditi izvan svoje granice, i ne imajući nigdje mira s Turcima ne bi smjeli ostaviti svoja mjesta među Bosnom i Albanijom„. (Andrija Lainović, Neki novi podaci o vezama između Crne Gore i Grčke u XIX vijeku, Istoriski zapisi, knjiga XI, sveska 1-2. 1955. g. strane 388 i 389)

Petar I je spriječio i jedan domaći ustanak. Naime, vjerovatno pod uticajem grčkog ustanka hrišćani Zete, Podgorice i Spuža htjeli su da se oružjem dignu na Turke i pozvali su u pomoć vladiku Petra I. On im je odgovorio 1. oktobra 1825. Šteta je izdvajati bilo što iz cjeline njegovog odgovora, pa čitaocima preporučujem link za ovo, po mom sudu, najrazboritije pismo Svetoga Petra Cetinjskog: http://i61.tinypic.com/21b3yg9.jpg

Uspio je u naumu i sačuvao je živote hrišćana koji su živjeli u okupiranim ravničarskim predjelima na granici sa Starom Crnom Gorom.

Jedini pravi naum Petra I za proširenje države: Petar I je pripojio neka plemena koja su bila pod turskom vlašću, otrgao ih od Turaka i takođe, izašao je na more u oktobru 1813. godine, Crna Gora i Boka su se prije 201 godinu ujedinile u jednu državu! To je bilo ono što je želio i na kratko uspio kao real-političar. Ipak, ta država nije bila dugog vijeka, jer je velike sile nijesu odobrile. Na Analitici sam već pisao o ujedinjenju Crne Gore i Boke u tekstu pod naslovom „Zašto se odćutalo 200 godina ujedinjenja Crne Gore i Boke?“ koji je objavljen 13. decembra 2013. godine. Petar I je vodio realnu politiku, korak po korak, znao je da je izlazak na more neophodan Crnogorcima, da bi mogli dalje prosperirati. Znao je da mu je hiljadu puta važnije da ujedini Crnu Goru i Boku, nego da se bavi megalomanskim idejama.

Petar I je zapravo bio protivnik slavenosrpskih planova. Bogumil Hrabak, srpski akademik slovačkog porijekla, ovako je pisao o odnosu ruskog majora Đura Vojinovića i Petra I. Riječ je o dešavanjima iz oktobra 1797. godine:

Mitropolit je inače, zazirao od Vojinovića i njegovih ’slavenosrpskih’ planova, koji se nisu uklapali sa njegovim.“ (Bogumil Hrabak, Grbalj od propasti Mletačke republike do privremenog ujedinjenja Boke Kotorske i Crne Gore (1797-1714), zbornik Grbalj kroz vjekove, Grbalj i Novi Sad 2005, strana 249)

1501petar3

Ako je 1797. zazirao od slavenoserbskih planova, zašto bi promijenio mišljenje 10 godina kasnije?

Jedini cilj Petra I bio je da sačuva živote u uzaludnim borbama: Lako nam je da shvatimo da je Petru I glavni cilj bio – da sačuva živote pripadnika svoga naroda, za što ima još mnogo dokaza, koje nemam prostora ovđe da predstavim, a zbog čega ga je crnogorski narod još za njegova života smatrao svetim.

Ako je, kako kaže Amfilohije, Petar I bio pristalica Srpskog carstva, zašto nije sarađivao sa Karađorđem, zašto s njim nije ratovao Turaka? Zar tako postupa jedan pristalica Velike Srbije??

Petar I je bio vrlo trezven državnik i čoek. Tačno je znao kolike su mu mogućnosti. Ratovao je samo kad je bio prinuđen – ako bi ga Turci napali, ili ako je to od njega tražio ruski car, kojeg je, uglavnom, smatrao za svog pokrovitelja.

Ponavljam opet, moj je stav da ovaj plan iz 1807. nije njegovo djelo. Možemo da pomislimo da je od nekog bio nagovoren, da je morao da pristane na ovakav plan ali, suštinski, ovaj plan iz 1807. nije njegov. Ko misli da je ovaj naučnofantastični plan iz 1807. godine, baš dok ga Karađorđe preklinje da se priključi njegovom ustanku, napravio Petar I i na taj način bio spreman da potroši bar 2/3 vojno sposobnih Crnogoraca, taj ili ništa ne zna o Petru I, ili je politički ostrašćen kao što je ostrašćen vladika Amfilohije.

Mitropolit Amfilohije priča bajkovitu priču kako je Petar I – Sveti Petar Cetinjski bio za Srpsko carstvo zato što je – on za Srpsko carstvo, zato što se ta priča odlično uklapa u srbizaciju Crnogoraca. Amfilohije Radović je išao na dubrovačko ratište da kuraži Crnogorce, Petar I nije nikada Crnogorce kuražio da ratuju  za srpske interese. Običan čoek kad čuje Amfilohija kako je Petar I bio za Srpsko carstvo, odmah (ako mu povjeruje) pomisli kako je to samo dio vjekovne težnje Crnogoraca za Srpskim carstvom.

Da rezimiram – ne postoji ni original ni kopija Slavenoserbskog plana iz 1807. – a da su pisani rukom Petra I.

Plan je Rusima u ime Petra I predao prevarant.

Dalje, kako ga propagira Amfilohije, predviđa stvaranje Srpskog carstva bez Srbije, bez šumadijskih Srba?!! Ima li tu ikakve logike? Petar I je godinama, na sve načine izbjegavao da troši Crnogorce za račun Prvog srpskog ustanka, s naporom je zadržavao Crnogorce da ne ginu za račun stvaranja srpske države.

Petar I je odbio da pomogne i Grcima u njihovom ustanku, nijedan odred im nije dao.

Odbio je čak i pravoslavne hrišćane iz zetsko-bjelopavlićke ravnice kad su šćeli da ustanu na Turke.

Imamo, štaviše, u dokumentu koji je predstavio srpski akademik Hrabak kaže se da je zazirao od slaveno-serbskih planova.

Dakle, priča da je Petar I bio za Srpsko carstvo obična je izmišljotina.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , , . Zabeležite stalnu vezu.