Čedomir Antić, branitelj srpstva u Crnoj Gori: Prazna nacionalistička ljuštura

Piše: Slobodan Jovanović

Istoričar u nestajanju: Čedomir Antić, nadobudni nacoš

Nakon što sam pisao o jednom pitoresknom liku koji je kritikovao film koji nije gledao, pojavljuje se još jedan pitoreskni lik, pseudoistoričar ekstremno nacionalističkog diskursa i vokabulara, koji napada sadržaj knjige „Bizarni sveci srpske crkve“ Miroslava Ćosovića, ne pominjući ni knjigu ni autora iz prostog razloga što je nije ni vidio ni pročitao. Pseudoistoričar Čedomir Antić je napao sadržaj ove knjige en general u podgoričkom Danu, bez da je obrnuo prvu stranicu knjige, kamoli pročitao. Na isti način se bavi crnogorskom istorijom, jezikom, nacijom. Očigledno je da ništa nije čitao iz crnogorske istorije, da su mu izvori nacionalistički falsifikatori istorije koji su ga “obrazovali“, što je i Čedomir Antić sam. Moram priznati da moj prikaz Čedomira Antića neće biti nepristrastan jer imam ogromnu dozu gađenja prema nastupima ove prepotentne pseudoistoričarske verzije svega najgoreg u srpskom narodu. Čak prevazilazi animozitet koji sam gajio i koji i dalje gajim prema Vojislavu Koštunici, bez obzira što je u političkoj penziji. Vrlo teško je polemisati sa tekstom Čedomira Antića u Danu. To je gomila buncanja. Miš-maš optužbi o ugroženosti  Srba u Crnoj Gori, iskrivljenih informacija vjerovatno pročitanih u biserima srpskog novinarstva, poput Kurira, Pravde, Večernjih novosti… i pseudoistiorije, laži, manipulacija i mentalnih blasfemija.

Po ko zna koji put Čedomir Antić pokazuje da ispod njegove nacionalističke ljušture nema ničega. Samo isključivost, poza, nadobudnost, umišljenost jednog dučea u pokušaju. Nije nikakav problem da abortiram sve što je nalupetao čovjek koji je sebi dao za pravo da pred auditorijumom izjavi kako u De administrando imperio Konstantina Porfirogenita piše da su u srednovjekovnoj Duklji Vojisavljevića živjeli Srbi. Sama ta činjenica govori da se radi o pseudonaučniku, kome istorija služi za zaglupljivanje ljudi i izazivanje mržnji i podjela. Nije nikakav problem pronaći na internetu De administrando imperio i provjeriti da se nekršteni Srbi pominju čak na dva mjesta u glavama 32. i 35. da je Pofirogenit „preskočio“ da konstatuje da su Dukljani porijeklom od nekrštenih Srba, posvetivši u tom „Spisu o narodima“ Dukljanima  posebno poglavlje 35. Pa ako su bili tada Srbi što ih nije opisao u poglavlju 32 đe piše „O Srbima i zemlji koju sada nastanjuju“? Porfirogenitu čak ni Travunjani, Zahumljani i Pagani u njegovo vrijeme nijesu Srbi, već posebni narodi kojima posvjećuje po posebno poglavlje u „Spisu o narodima“. Ali za njih kaže da su porijeklom od nekrštenih Srba – odvojili su se od Srbije u nekom trenutku i postali su posebni narodi. Za Dukljane ni o tome nema pomena. Čedomir Antić se svojim lažima obraća onima koji ne žele da čitaju, ne žele da znaju. Njima je dovoljno da ih truju baštinici nacionalno-romantoičarskog pisanija Vuka Karadžića „Srbi svi i svuda“. De administrando imperio je jedini spis, uz nepouzdani Ljetopis popa Dukljanina, koji govori o tim vremenima. Vizantijski istoričari se ne smatraju pouzdanim zbog miješanja terminologije i naroda (Skilica, Kekavmen, Komina, Zonara..).

Śećam se pisanija Čedomira Antića o APSOLUTNO NELEGALNOJ  I NELEGITIMNOJ Podgoričkoj skupštini kojom je Crna Gora 1918. godine pripojena Srbiji. Ovaj istoričar u pokušaju zanemaruje tone činjenica koje tzv. skupštinu rasvetljuje potpuno suprotno od onoga što on piše. Svako pominjanje činjenica se bez ikakvog dokaza proglašava falsifikatima. Pišući feljton o tim danima pronalazio sam više nego dovoljno materijala, novinskih članaka, izvještaja stranih posmatrača o nevjerovatnom nasilju prema crnogorskom narodu nakon neprihvatanja odluka samozvane Podgoričke skupštine i podizanja Božićne pobune 1919. godine. Ne dozvoljava mi prostor da ih sve iznesem, ali biće vremena. Recimo, prenijeću što je pisao Čikago tribjun 4. septembra 1919. pod naslovom “Zvanični izvještači donijeli užasne izvještaje u Pariz”: “Pariz, 3. septembar, Američka i britanska vojna intervencija u Crnoj Gori radi spriječavanja raširenog masakra crnogorskih rojalista od strane Srbijanaca, u preporuci neutralnih posmatrača koji su došli u Pariz juče i koji danas pišu energične izveštaje svojim vladama: Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mesto najkrvavijeg pokolja u Evropi, izjavio je zvaničnik koji se vratio. Ukoliko se Engleska i Amerika ne umješaju, ni jedan crnogorski rojalista neće ostati živ. Srbi ih ubijaju na veliko. Amerikance posebno interesuju izveštaji koje su donijeli ti neutralni posmatrači prema kojima je cio kontigent američke hrane koju je Huverova administracija uputila u Crnu Goru dospio u ruke Srbijanaca. Crnogorci se moraju prvo odreći sopstvene zemlje i zakleti na vjernost srpskom kralju Petru, da bi dobili bilo što od tih zaliha. Ukoliko to ne učine, bacaju ih u zatvor. Zatvori u Cetinju i Kotoru su, prema izveštavanju, puni Crnogoraca a svakodnevno se dovode komitske grupe Crnogoraca uhvaćenih u brdima i nad njima se vrši egzekucija.”.

Ovo je dokument koji sam ja, pored mnogih drugih obznanio javnosti u svom feljtonu koji je dokumentovan faksimilima. To je samo dio dokumentacije koju pośedujem. Zbog onih kojima su svi izvještaji stranih posmatrača (De Salis, Shermana Miles i drugi) „zlonamjernii neprijateljski prema Srbima“, navešću pisanje beogradskog novinara Pantelije Jovovića, koji je u beogradskom Balkanu napisao seriju tekstova o neviđenom nasilju u Crnoj Gori. Evo što Pantelija Jovović piše u predgovoru svoje knjige „Crnogorski političari“ iz 1924. godine: „Do 1921. g. već je bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova i niko, van Crne Gore, u ujedinjenoj Kraljevini o tome nije ništa znao. Tek prvi put tada beogradski Balkan nalazi se pobuđen da me pošalje kao svog naročitog izaslanika u Crnu Goru. Prvi sam, dakle, ja bio kome je pala u deo teška dužnost, da otkrije sve zločine počinjene posle ujedinjenja u Crnoj Gori. I ja sam ih otkrio stavljajući na kocku svoj život. Demaskiranjem zločinaca, ja sam učinio da budem sa bombama i revolverom napadnut i slučaj je hteo da ostanem u životu iako sam bio teško povređen …  ja sam Evropi jasno predočio da je nesrećna Crna Gora, u čast i slavu Ujedinjenja razapeta na krstu“. Pantelija Jovović je tada obavjestio srpsku javnost o zločinima nad kojima su se zgražavali i u Beogradu. Nažalost, to nije dobacilo do današnjih dana, kada nam bizarni pseudoistoričar poručuje da su Crnogorci imali dvije dinastije – Petroviće i Karađorđeviće. Da mu potkrijepim koliko je dinastija Karađorđevića bila crnogorska, navešću mu citat iz knjige Dr Jozsefa Bajze „Crnogorsko pitanje“, koju je objavio u decembru 1927. godine: „Nakon što se potčinio Beogradu, Plamenac (Jovan) opisuje ovako crnogorske događaje u jednim novinama glavnog grada (Beograda): ‘1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca… Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos… Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka… vukući i prljajući po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci“.“

Sve je to pod nosem tog inverzivnog pseudoistoričara. Beogradski arhivi su prepuni dokumenata o Crnoj Gori koje svi zaobilaze, skrivajući porazne činjenice po njih. Nije mu palo na pamet da se, kao pravi naučni istraživač, pozabavi na pravi način crnogorskom istorijom, nego svojim infamantnim podmetanjima i tobožnjom brigom prema Srbima u Crnoj Gori podstiče neka nova krvoprolića. Viđeli smo kako se završava svako podmetanje o nekakvoj ugroženosti Srba i njihovo podsticanje da pucaju śutra na svoje komšije. U Crnoj Gori je to i da brat puca na brata, kad se zna da postoje braća sa različitom nacionalnom pripadnošću. Čovjek može samo da ośeća gađenje prema ovakvim ljudima kojima nije stalo ni do koga doli do sebe, jer su teške optužbe i podsticanje najgorih nacionalističkih emocija uzus perfidnog Čedomira Antića. A još se radi o običnoj neznalici. Koji bi obrazovan čovjek, sve da je i Petar II Petrović Njegoš sebe smatrao Srbinom, na osnovu toga proglašavao Crnogorce Srbima? Znači li to da su u Crnoj Gori danas svi Crnogorci zato što je Milo Đukanović Crnogorac? Postoji mnogo naučnika u Srbiji koji ovom poluobrazovanom nacošu mogu da objasne što su nacije. Nažalost, ovakva osoba predaje studentima na Filozofskom fakultetu. Umjesto da mu se sudski zabrani da bilo što objašnjava ili predaje mladim ljudima. Od njegovog učenja studenata samo možemo dobiti nove mladiće, karadžiće…

Kako bih pokazao da Čedomir Antić nema pojma ni o jeziku, pišući da Crnogorci pišu srpskim jezikom od XV stoljeća, navešću što Ljuba Nenadović piše o crnogorskom jeziku: „Bio sam u crkvi i pohodio sam školu na Obodu. To je jedna od najboljih škola u Crnoj Gori. Svi crnogorski učitelji koje sam do sada poznao, dobri su i vrlo revnosni za prosvjetni napredak. U svim školama jezik je – crnogorski; UMNOGOME RAZLIČAN je od onoga priznatog, lepog (serbskog) jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kome se do sada pisalo i radilo ostaće za svagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda – posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog!“. Ili, kad Vuk Karadžić se podsmijeva francuskom oficiru i putopiscu Viala de Somijeru zbog njegovog pisanja u knjizi „Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru“, jer ne razlikuje grčki i CRNOGORSKI jezik. To je bilo prije nego je napisao „Srbi svi i svuda“, kada su svi na Balkanu postali Srbi. Jezik se u Crnoj Gori do XIX stoljeća zvao „naški“ i crnogorski. Nijesu Crnogorci preuzeli svoj jezik od Srba, prije će biti obratno, pa ga valjda mogu zvati svojim imenom.

Jedina suvisla primjedba na knjigu Miroslava Ćosovića može biti Antićevo poređenje srpskih vladara sa tadašnjim evropskim vladarima, dokazujući da su tada bila druga vremena kad su običaji bili drukčiji. Problem je što drugi narodi nijesu kanonizovali svoje problematične vladare. Antić očigledno ne zna kakvim životom su morali živjeti oni što se proglašavaju svecima, što je moralo biti poslije smrti sa njihovim kostima i čudima na njihovom grobu. Da ne govorimo o tome da nijednom riječju ne pominje Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića, svece okrvavljenih ruku nevinih žrtava u Drusgom svjetskom ratu, Joanikija Lipovca… Za Nikolaja Velimirovića će biti vremena i prostora za ozbiljniju analizu. Ionako sam prećerao sa dužinom, ali nije moglo kraće.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , . Zabeležite stalnu vezu.