Cerović: Crnogorci su bili priznati prije Srba i Hrvata

„Što se tiče Amfilohija i njegovog prijedloga da se Njegoš kanonizuje za sveca, riječ je o polupismenoj i guslarskoj osobi, bez ikakvog intelektualnog rafinmana i ozbiljnije kulture. To je jednostavno seoska narikača koja i Gorski vijenac tumači na čobanski način. Ova vlast ga ne samo toleriše nego i podržava, nesvjesna činjenice da joj svakog dana Srpska pravoslavna crkva ispisuje novu stranicu njenog definitivnog posrnuća i poraza. Ne treba im nikakva opozicija, koje, doduše, i tako i tako nema. Dovoljan im je ovaj pop“, kazao je književnik i publicist Rajko Cerović u intervjuu datom Portalu Analitika

0212rajkocerovic1Cerovićeva knjiga Eseji i rasprave, koju je ovih dana objavila „Pobjeda“, svojevrsna je priča i o identitetu u kojoj Cerović ukazuje na razmjere našeg nacionalnog književnog bogatstva kojeg smo rijetko ili nedovoljno svjesni.

ANALITIKA: Uvodni tekst naslovili ste „Odbrana književnog i kulturnog identiteta“. Izgleda da je naš usud da uporno branimo identitet. Identitet se prije svega brani śećanjem, a kod nas, kao da je prisutniji zaborav…

CEROVIĆ: Kad bi Crnogorci znali, tačnije kad bi slično saznanje moglo doprijeti do njihove svijesti, da u konkurenciji bar južnoslovenstva, predstavljaju izabrani narod, i to bez ikakvih navodnika, drukčije bi se odnosili i prema sebi i vlastitoj državnoj i kulturnoj tradiciji. Koji je to narod sa bivšeg južnoslovenskog prostora bio toliko slavljen i u osamnaestom i devetnaestom vijeku od najvećih evropskih umova, osim, naravno, Crnogoraca? Zar Crnogorci u evropskom okruženju nijesu bili priznati prije i Srba i Hrvata? Danas smo mnogo smiješni kad Srbima dokazujemo da postojimo, i ako bi bilo logično da pitamo ko su to ti koji nam osporavaju nacionalni identitet? Narod koji je imao vjekovima vlastitu državu, koji ima najstariju štampanu knjigu na Balkanu, koji ima pjesnika i državnika koji moćno natkriljuje sve što je u književnoj oblasti stvarano u devetnaestom vijeku na južnoslovenskom tlu – tobože nije priznat? A koji je to narod priznatiji od njega? Sve ovo pričam, objašnjavajući prostu činjenicu da Crna Gora nikad nije dovoljno svjesna vlastitih vrijednosti, istorijskih, pa i savremenih manifestacija sopstvenog duhovnog i uže kulturnog bića. Moja knjiga Eseji i rasprave pokušava da donekle sugerira razmjere našeg nacionalnog književnog bogatstva kojeg smo rijetko ili nedovoljno svjesni. Otuda to stalno insistiranje na ukupnosti stvaralačke riznice Crnogoraca, bez obzira đe je nastajala.

ANALITIKA: Kazali ste da sastavljači nastavnih programa iz književnosti polaze, u prvom redu, od nepoznavanja književnih činjenica i vrijednosti u vlastitoj književnosti i sredini, te da su se očekivanja od Odsjeka za književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću pokazala jalovim…

CEROVIĆ: Naravno da su udžbenici decenijama za Crnu Goru pisani u Beogradu. Otuda su nam dolazili dobro i sistematski oblikovani intelektualci velikosrpskog svjetonazora i uvjerenja. Śećate li se kako je književnost u crnogorskim udžbenicima nazivana našom? Pri tom se mislilo na srpsku književnost. Hrvatska, slovenačka ili makedonska su imenovane jasnim nacionalnim predznakom. Dakle, naša književnost je bila Dositej Obradović ili Zmaj, srpska srednjovjekovna književnost sa biografijama srpskih feudalnih suverena, a Lalić, Mirko Kovać, Njegoš, Ljubiša i Marko Miljanov tretirani kao samo srpski pisci. Nije se smio imenovati crnogorski jezik ili autokefalnost Crnogorske pravoslabne crkve. Nije se smjelo razgovarati o Duklji, kao najstarijoj crnogorskoj državi, nije se ni Ljetopis popa Dukljanina koji govori, u prvom redu, o najstarijoj crnogorskoj državi smio ubrojiti u crnogorsko književno i kulturno nasljeđe. Crna Gora je živjela pod teškim velikosrpskim oklopom. Zbog čega? Nije imala sopstvenih kulturnih i naučnih institucija koje bi definitivno formirale njen kulturni identitet. Taj velikosrpski svjetonazor, nažalost, i ako nešto umanjenim intenzitetom, i danas traje. Śetite se mitinga profesora jezika i književnosti u Nikšiću koji su se bunili na pomen crnogorskog jezika u školama. To je armija vaspitača, koja po dolasku sa beogradskih univerzitetskih katedara, nikad više ništa nije pročitala.

Debela konzervativnost najvećeg dijela nastavnog osoblja u Crnoj Gori može nam doći glave. Crna Gora je tek načela proces koji je veliki Volter označio kao „obdjelavanje sopstvenog vrta“. Još uvijek bojažljivo i nedovoljno sigurno.

ANALITIKA: U tekstu „Otimanje svete planine“, podśećate na pjesmu Branka Miljkovića „Grob na Lovćenu„, posvećenoj Njegošu. „Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava“, stihovi su koje govori pjesnik pjesniku. Zaista, kada se pročita ova pjesma još paradoksalnije zvuče priče mitropolita SPC Amfilohija o kanonizovanju Njegoša za sveca…

CEROVIĆ: Miljkovićeva pjesma Grob na Lovćenu je nesumnjivo jedna od najboljih u čitavom bivšem četvoronacionalnom jeziku. Svakako najbolja koja je posvećena Njegošu. A ima ih koliko hoćete. Koliko je jadan naš prosvjetni nivo da se viđeti iz jednog podatka. Pjesmu je neko uvrstio u čitanke za gimnaziju. U prvom stihu je napravljena slovna greška i tako je to godinama trajalo i ako su pravljena nova izdanja čitanki. Umjesto stiha „Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo kleta“ stajalo je „Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brod kleta“. Niko to da ispravi. Mislite li da je neko od profesora jezika i književnosti pokušavao da pjesmu analizira i pripremi učenike za njen dublji doživljaj? Ni govora!

Što se tiče Amfilohija i njegovog prijedloga da se Njegoš kanonizuje za sveca, riječ je o polupismenoj i guslarskoj osobi, bez ikakvog intelektualnog rafinmana i ozbiljnije kulture. To je jednostavno seoska narikača koja i Gorski vijenac tumači na čobanski način. Ova vlast ga ne samo toleriše nego i podržava, nesvjesna činjenice da joj svakog dana Srpska pravoslavna crkva ispisuje novu stranicu njenog definitivnog posrnuća i poraza. Ne treba im nikakva opozicija, koje, doduše, i tako i tako nema. Dovoljan im je ovaj pop.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , . Zabeležite stalnu vezu.