Vojvoda Andrija – Od Milovog kuma, preko švercera aluminijuma, do četničkog vojvode

Ko je u stvari Andrija Mandić, čovjek koji se uporno predstavlja kao „zaštitnik srpskih interesa“ u Crnoj Gori, i kakve su bile njegove porodične i poslovne veze s državnim vrhom? Kako je osnivač „Demokratskog fronta“ prešao put od aktiviste Saveza reformskih snaga Ante Markovića, preko Đukanovićevog kuma i krčmara, do četničkog vojvode, švercujući aluminijum i vodeći mutni biznis?

ANDRO P*ZDO – KUMA SI IZD’O!

Kriminal u ovom ili onom obliku postoji u Crnoj Gori, ni više ni manje nego u cijelome regionu, posebno u politici, partijama i policiji. U tim vodama se još od 2003. godine nalazi Andrija Mandić, za koga se prije nekoliko godina otkrilo da je bio u kumovskoj vezi s predśednikom crnogorske vlade – Milom Đukanovićem!

Porodično kumstvo se dugo prikrivalo, a politička i lična biografija Andrije Mandića ostaje prepuna kontradiktornosti i prekrivena velom tajni.

Andrija Mandić je svoju političku karijeru započeo 1990. godine kao aktivist Saveza reformskih snaga Ante Markovića. S obzirom na to da je projekat brzo propao zbog rata na području bivše Jugoslavije, Mandić je za izvjesno vrijeme prestao da se bavi politikom i okrenuo sitnom biznisu potraživši pomoć od svoga kuma Mila Đukanovića, koji je u to vreme imao značajnu funkciju u Savezu komunista Crne Gore.

U periodu od 1990. godine bavio se sitnim švercom i raznim preprodajama, da bi, nakon Đukanovićeva izbora za premijera Crne Gore, u Podgorici s jednim policajcem otvorio noćni bar „Scena“.

Komšije i pośetioci Mandićevog noćnog bara kažu da je u to vrijeme stalni gost bio i Milo Đukanović. Đukanović je imao običaj da nekoliko godina, neđe iza ponoći, dolazi kod svoga kuma u noćni bar „Scena“, a sa sobom bi vodio prijatelje, tjelohranitelje i vozače.

Đukanovićevi računi su punili kućni budžet porodice Mandić. Nakon više godina, noćni bar „Scena“ je zatvoren, a nedugo potom je otvorena Mandićeva privatna livnica aluminijuma. Mandićeva livnica se nalazila na Bioču, na ulazu u Podgoricu. Samo jedna transakcija koju je kompanija „Vektra“ u to vrijeme uplatila Mandiću iznosila je oko 30.000 maraka, o čemu se svojevremeno vodila rasprava i u crnogorskoj skupštini.

Pošto je nakon nekoliko godina rada privatne livnice stečeno enormno bogatstvo koje je postajalo previše upadljivo za Mandićeve komšije, rođake, prijatelje i bratstvenike, livnica je prodata.

Mandić se kao politički anonimus u to vrijeme učlanio u Narodnu stranku. Mandić se u vrijeme raskola u Narodnoj stranci priklonio Bojovićevome ekstremističom krilu i godinama bio njegov poslušnik. Bojović je za njega tada, na pitanje prvoboraca članova Narodne stranke ko je mladi vrijedni mladić, govorio da je „momak koji ga dobro sluša“.

Mandić je bio i zamenik saveznog ministra trgovine Milana Beka u vladi Slobodana Miloševića, Mire Marković i Momira Bulatovića. U to vrijeme je veličao Slobodana Miloševića, a o trošku građana Srbije je ubirao neviđene privilegije po beogradskim hotelima, noćnim barovima i splavovima. Novica Stanić, potpredśednik Srpske narodne stranke, nekolicini članova stranke govorio je da je, kao osvjedočeni protivnik Miloševićevog režima, bio zapanjen Mandićevom navijačkom izjavom pred septembarske izbore 2000. godine da će „Milošević Koštunicu pregaziti kao plitak potok“. Iznenađenje je bilo još veće kada je saznao da je Mandić odmah nakon 5. oktobra 2000. otrčao u Koštuničin štab da mu čestita pobjedu nad tiraninom?!

Mandić se, nakon svrgavanja Slobodana Miloševića i pada vlade Mire Marković i Momira Bulatovića, vratio u Crnu Goru i na volšeban način postao predśednik Izvršnoga odbora Srpske narodne stranke. Za nepune tri godine je, prema javnim optužbama predśednika te stranke prof. dr Božidara Bojovića, pronevjerio preko 400.000 eura novca koji je stranka dobijala od brojnih Srba donatora iz zemlje i dijaspore, kao i od savezne administracije. Mandić nikada nije tužio Bojovića za klevetu i uvredu, što samo po sebi govori da je Bojović imao dokaze i dokumenta za tvrdnje koje javno više puta iznio na Mandićev račun.

Vremenom se Mandićevo bogatstvo uvećavalo. Pošto bi vođenje privatne firme od njega lično bilo jako upadljivo, primijenjen je stari mafijaško-tajkunski recept. Na njegovu suprugu Sanju su registrovane firme od kojih je najpoznatija „Paneli golda“. Interesantno je da je Mandićeva supruga, kako se vidi iz centralnoga registra Privrednog suda u Podgorici, prvu firmu registrovala tek 2001. godine, tj. poslije pada Miloševića i Mandićevoga povratka od Mirjane Marković. Firma Mandićeve supruge se bavi bojama i lakovima, a nepotrebno je navoditi da je od 2000. godine glavni posao mafijaških kumova i tajkuna građevinarstvo. Ovih dana se istražuje poslovanje firme Mandićeve supruge sa hotelima koje po Crnogorskom primorju grade crnogorski tajkuni. Nevjerovatno je da se supruzi velikosrpskog opozicionara nameštaju basnoslovni poslovi, a njezin opozicioni suprug kuka i jadikuje kako su Srbi ugroženi i obespravljeni!

Godine 2007, četrdeset dana poslije smrti Mila Rakočevića, posljednjeg vojvode ravnogorskoga pokreta Draže Mihailovića, proglašeno je 15 četničkih vojvoda, po pet iz Crne Gore i Srbije, prema njegovoj želji, među kojima je i Andrija Mandić. On nije položio vojvodsku zakletvu s ostalijem postavljenim vojvodama, ali je krijući od javnosti primio vojvodsku gramatu u kući vojvode Milana Dobrašinovića u Gornjem Zaostru kod Berana.

Četnički geni: Mandićev sin iskasapio mladića

*

Andrija Mandić pronevjerio 400.000 državnih maraka

*

Mandić 2003: Lekić je nepouzdan i neko ko nije naš, nanio bi nam štetu!

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.