Crno-bijelo u koloru

Piše: dr Milenko A. Perović

MILENKO PEROVIC 300x143 Crno bijelo u koloruStotinu je godina od početka Prvoga svjetskog rata. Taj mlin, kakvoga prije nije bivalo u poznatoj povijesti čovječanstva, samlio je pedeset miliona ljudi. Jubilejski se o njemu govorilo na raznim stranama Evrope, mahom patetično, nazdravičarski i glorifikatorski. Nije prošlo ni bez recikliranja starih patriotskih mistifikacija, mitologizacija i laži. Ovo je vrijeme prevlasti verzija nad istinom. Više nije ni važno koja je verzija najbliža istini. O planetarnom udesu Prvog svjetskog rata valja tražiti istinonosna svjedočenja tako đe bi ih se moglo najmanje očekivati. U toj stvari, dušu i moralno čulo okrepljuje reminiscencija na jedan francuski koprodukcioni film. Prividno je subleskastog naziva ,,Crno-bijelo u koloru“. U njemu su na ogoljeni način pokazani ludilo toga rata, njegov imperijalistički karakter, osvajački apetiti velikih i malih naroda, licemjerja i gluposti kolonijalizma, te surovi cinizam prema sudbinama ljudi i naroda koje je zapadna plutokratija nemilosrdno gurala u ratne klanice svjetskih razmjera. Da se svaki rat među ljudima kreće na amplitudi od subleskastog do apsolutnog ludila, posvjedočuje odluka autora filma da mu – s jasnim ironijskim podtekstom – da i drugi naslov po nazivu vojničke pjesme koja je nastala krajem 18. vijeka. Pjesma je bila popularna u vremenima kada je Francuze ,,njihova plutokratija“ gurala u ratna krvoprolića (,,La Victiore en chantant“). Film je debitantska crnohumorna komedija režisera i scenariste Žan-Šaka Anoa iz 1976. godine, rađena u koprodukciji Francuske, Njemačke, Obale Slonovače i Švajcarske. On je za njega 1977. godine dobio nagradu Oskara za najbolji strani film. Ano je inspiraciju za scenario filma dobio u Kamerunu. Slučaj ga je naveo na granicu s Čadom do sela u kome se u Prvom svjetskom ratu odvijala bitka između kolonijalističkih Francuza i Njemaca. Zaplet filma sam od sebe se nametnuo prema stvarnoj povijesnoj praksi u Istočnoj, Śeveroističnoj i Centralnoj Africi tokom 19. vijeka i u prvoj polovini 20. vijeka da kolonijalne evropske zemlje za svoje ratne potrebe formiraju vojsku (tzv. askare) od mjesnih plemena.

Ano je našao izvanredan ugao da apsurdnost Prvog svjetskog rata pokaže tamo đe se apsurdnost najviše vidi i ispoljava, dakle, na rubnim područjima sudaranja imperijalnih ambicija zapadno-evropskih zemalja. Radnju filma smjestio je u francusku koloniju u afričkoj državi Obali Slonovače početkom 1915. godine. Ona se graniči s njemačkom kolonijom, a Francuzi s Njemcima žive u harmoniji. U francuskom utvrđenju vlada atmosfera potpune dekadencije. Francuskog komandanta manje interesuje obuka domorodaca za ,,eventualni budući rat“ od ljubavnih avantura s domorodačkim ženama. Lokalni kolonijalistički francuski buržuji prikazani su kao moralno problematične osobe. Svještenici-misionari manje brinu o duhovnim potrebama domorodaca, a više kako da se dokopaju njihovih religijskih relikvija da bi ih prodavali u Evropi. Svi likovi u cjelini živa su antiteza mitu o predstavnicima ,,superiorne civilizacije“. Izuzetak je lik studenta geografa na praksi u Africi. On se kao pacifista i socijalista s domoricima ophodi uljudno, a na svoje sunarodnike gleda s prezirom. Kada s pola godine zakašnjenja iz Evrope stignu novine koje javljaju o početku Prvog svjetskog rata, sve se naglo mijenja. Obje strane počinju pripreme za rat. Njemački kolonijalisti svoje regrute domoroce podvrgavaju vojnom drilu pruske vojne discipline. Francusku koloniju zahvata talas patriotizma sa zahtjevima da se odmah i bez pripreme napadne suśedna njemačka ,,tvrdinja“. Samo student geograf poziva na razum i pregovore s Njemcima, ali ga niko ne sluša. Francuski komandant naređuje da se krene u rat protiv Njemaca. S bezbjedne udaljenosti, njegovi sunarodnici prate trupe domorodaca kao na neđeljni izlet i čekaju laku pobjedu. Kad Njemci mitraljezima načine kasapnicu od ,,Francuza“, nastaje panika i bježanija francuskih patriota. Ne okreću se ni na ,,svoje“ ranjenike. Geograf onda preuzima komandu nad Francuzima i stabilizuje ratnu situaciju, ali ne uspijeva pobijediti Njemce. Naglo je stekao moć i postao arogantna osoba s crtama kolonijaliste. Posle silnih ratnih peripetija neočekivano se pojavljuju britanske kolonijalne trupe pod komandom indijskog oficira. Po sporazumu njihovih metropola, on preuzima komandu nad cijelim područjem. Njemci i Francuzi zajedno slave kraj neprijateljstava. Jedan od lokalnih buržuja konstatuje: ,,Njemački crnac sada je postao engleski crnac“. Geograf socijalista otkriva da je i njemački komandant takođe socijalista. Uz mnogo toga zajedničkog, najčemernije im je zajedništvo u tome da su oba kao socijalist ratovali za ,,svoje“ imperijaliste. Može biti da je i od moćne pacifističke poruke filma zanimljiviji susret koji je autor Ano imao u selu Mora, na granici s Čadom, đe se odigrala stvarna bitka koja je inspirisala filmsku bitku. Starješina sela bio je ratni veteran i učesnik u tim ratnim događajima. Prišao je Anou u postavio mu pitanje koje ga je, očito, kopkalo pola vijeka: ,,Zašto Francuzi i Njemci nijesu u Prvom svjetskom ratu vojevali u svojoj domovini, nego su selo Mora izabrali za svoje ratno pozorje“?

Isto pitanje mogli su postaviti i Balkanci, učesnici u Prvom svjetskom ratu, kao i njihovi potomci. Isto pitanje mogli su postaviti i Crnogorci. Čak ni danas ono nije izgubilo na snazi. Crna Gora još uvijek živi neke od temeljnih posljedica Prvoga svjetskoga rata. I još uvijek bi – da je pameti i sreće – za sebe i svoju budućnost mogla izvući vrlo ozbiljne pouke iz toga nesretnoga rata. U njemu je ona doživjela tešku demografsku katastrofu! Koliko god da se razlikuju procjene, zastrašujuće su veliki bili njeni ljudski gubici. Frapirajuća je njihova uzaludnost, nepotrebnost za Crnu Goru i besmislenost ključnih događaja u njemu! U njemu je Crna Gora doživjela državnu katastrofu! Izgubila je sebe kao državu za koju su generacije Crnogoraca prolile more krvi. Iz jedne surove okupacije završetkom rata ona je prešla u drugu surovu okupaciju, mnogo suroviju, mnogo više ponižavajuću i mnogo više moralno deprimirajuću zato što je bila ,,bratska“ okupacija. Kao nikada u povijesti u tom ratu je Crna Gora doživjela političku katastrofu! Njena politička, intelektualna i duhovna elita je zemlju – potpuno iscrpljenu ekonomski i vojnički u Bakanskim ratovima – nepotrebno gurnula u veliku evropsku ratnu klanicu. Rijedak je primjer da je jedna zemlja tako slijepo zagazila u rat bez ozbiljne koncepcije ratnih ciljeva. Na kraju rata i neposredno poslije njega, najveći dio te elite izdao je vlastitu zemlju i stavio se u službu njenih novih ,,bratskih“ okupatora, bijedno se pravdajući višim i ujediniteljskim interesima. U tom je ratu Crna Gora doživjela ,,strategijsko“ vojno plansko razapinjanje na krst takvih razmjera da se s njim ne može mjeriti udes bilo koje armije u dvadesetom vijeku. Sve joj je bilo podešeno da doživi ratni poraz i nestane kao država! S neuporedivo brojnijim, naoružanijim, opremljenijim i sitijim neprijateljem, slavna vojska crnogorska imala je ratničke skoposti da se nosi nepobijeđena. Ima li primjera u svijetu da je neka druga vojska nepobijeđena završila svoje slavno vojevanje, a onda sramotno gurnuta da robuje po mađarskim i austrijskim pustarama? U Prvom ratu Crna Gora doživjela je moralni slom dijela svoga naroda, kojim će se za sljedećih stotinu godina ,,legalizirati“ nacionalna izdaja kao ideologija, politička doktrina i ,,normalno“ stanje stvari. Žalosni i prekrupni primjeri te ,,normalnosti“ trajali su kroz cijelo međuratno razdoblje, prema beogradskoj doktrini ,,pacifikacije“ Crne Gore po modelu: Crnogorcima na Crnogorce! Trajali su u ,,normalnosti“ postojanja četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Trajali su u ludickom i bahantskom lomljenju vlastite države tzv. ,,AB revolucije“. Traju i danas na širokoj lepezi opozicionih skupina i partija. I trajaće!

Doživjela je Crna Gora da je ,,saveznici“ poslije Prvoga rata pobijede lažima, izmišljotinama, falsifikatima, lažnim optužbama i namjernim obezvređivanjima njenog doprinosa pobjedi nad centralnim silama. Nije Crna Gora pobijeđena od neprijatelja, nego od ,,saveznika“! I od onih najlošijih u sebi! Tu činjenicu nikada ne treba zaboraviti!

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.