Jezički modus ponens

Piše: dr Milenko A. Perović

Crnogorski jezikPrije više od deset godina načinio sam banalni saobraćajni prekršaj i  platio kaznu. Ali vraga, neka činovnička pamet bila je smislila da se ćaga o plaćenoj kazni mora pokazati u određenoj policijskoj stanici. Tu „zamisao“, ispisanu sitnim slovima na policijskom zapisniku, nijesam ni primijetio. Tako sam, prav-zdrav po istom osnovu dospio kod sudije, tačnije, sutkinje za prekršaje. ,,Proces“ je počeo tako što je sutkinja zabila nos u papire, a daktilografkinja se razmahala s električnom pisaćom mašinom.  Strogim glasom počela mi je  uzimati generalije. No, sudska rutina neočekivano je prekinuta. Naime, iz autonomaških vremena u Vojvodini se, posebno u pravosudnoj praksi, nekim čudom održalo pravo korišćenja maternjih jezika u komunikaciji naroda s vlastima. Zato me daktilografkinja upitala: ,,Maternji jezik“? Odgovorio sam: ,,Crnogorski“! Digla je pogled s mašine, zinula i izbečila s u mene. Onda se okrenula prema sutkinji, s izrazom nevjerice, kao da traži spas od uzurpatora koji se usudio da baš tu – u sudu – naruši kosmički poredak stvari. Sad je sutkinja podigla pogled. Lice joj se steglo u mješavinu iznenađenja i uvrijeđenosti. Za trenutak se kolebala kako da reaguje. Kad se pribrala, zlobno me upitala: ,,Da li Vam treba prevodilac“? Rekoh: ,,Ne, hvala. Vrlo dobro govorim srpski, vjerovatno bolje od većine žitelja ove zemlje“. Suvišno je pominjati u kakvoj se atmosferi nastavio ,,proces“ i kakva je bila presuda. Na kraju krajeva, vrijeđelo je dva puta platiti za isti prekršaj. Vrijeđelo je zgode koju je slučaj namjestio da  – tek u svojoj zreloj životnoj dobi – u zemlji u kojoj sam rođen i u kojoj živim mogu zvanično izjaviti da mi je maternji jezik – crnogorski. Najneobičnije je što je u prvom trenutku i meni samome to deklariranje crnogorskoga kao moga maternjega jezika bilo neobično! Koliko li je samo potrebno samozaborava, zatomljivanja, nacionalne, kulturne i jezičke asimilacije da čovjek – koji nikada nije imao nikakvih dilema u pogledu svoga crnogorskoga nacionalnog identiteta – samom sebi objavi, a onda i ostalom svijetu da mu je maternji jezik – crnogorski! Uistinu, život zna podesiti stvari tako da ono što je najlogičnije počesto izgleda kao nelogično i neobično. Tako je još uvijek povelikom broju nacionalno deklariranih Crnogoraca nelogično kada im se kaže da im je maternji jezik crnogorski!

S više strana mogla bi se analizirati njihova fundamentalna konfuzija s maternjim jezikom. Ponajprije, ona zaslužuje logičko objašnjenje. Crnogorci koji odbijaju činjenicu da im je crnogorski maternji jezik ogrešuju se o jednostavnu i lako razumljivu logičku figuru zaključka koja je poznata kao – modus ponens. Figura se sastoji iz dvije premise i zaključka. Prva je premisa: ,,Ako A, onda B“. Druga je premisa: ,,A“. Iz njih slijedi zaključak: ,,B“! Jednostavnije, ako A implicira B, a imamo A, onda logički nužno slijedi B. Na primjer, prvi je stav: ,,Ako pada kiša, drum je mokar“. Drugi je stav: ,,Pada kiša“. Slijedi zaključak: ,,Drum je mokar“. Još jednostavnije, ako uzrok uslovljava posljedicu, a uzrok je na djelu, onda nastaje i posljedica. Primijenjen na crnogorskom slučaju modus ponens kazuje: ,,Ako Crnogorci postoje kao nacija, onda postoji crnogorski jezik“; ,,Crnogorci postoje“; dakle: ,,Postoji crnogorski jezik“. Protivnici ove jednostavne logike – za koju je moguće dati mnoštvo istorijskih, sociolingvističkih, lingvističkih i politologijskih argumenata – zaludu potežu ,,protivargumente“ s potpuno neprimjerenim i neprimjenljivim analogijama. Dakako, Austrijancima je maternji jezik njemački; Amerikancima engleski; Latinoamerikancima španski ili portugalski. No, kakve to veze ima s Crnogorcima i njihovim maternjim crnogorskim jezikom?! Naravno, nikakve! Osim ako se ne izmisli da Crnogorci zapravo nijesu Crnogorci?!

Uistinu, modus ponens vrijedi tamo đe se ljudi drže logike. Đe vladaju iracionaliteti i političke patologije, tu ne vlada ništa od formalne ni modalne ni spekulativne ni bilo koje logike. Politički trenutak današnje Srbije pokazuje koliko je potrebno titanskog napora da se ona vrati na stazu logike. Na toj stazi otkriva se i da nacionalne manjine nijesu ,,remetilački faktor“ ni opasnost za većinsku naciju i državu. Otkriva se i da više prava nacionalnih manjina u stvarima obrazovanja, kulture, informisanja i upotrebe maternjeg jezika ne samo da ne ugrožava obrazovanje, kulturu, informisanje i upotrebu jezika većinskog naroda, nego jača naciponalnu, političku, socijalnu, psihološku i svaku drugu koheziju srpskog društva. U krajnjoj liniji, mjera snage jedne društvene zajednice najpouzdanije se mjeri sposobnošću da prihvati, posreduje i održava najrazličitije razlike među ljudima i među društvenim skupinama! Kada je skoro bilo u završnoj fazi formiranje Nacionalnog savjeta Crnogoraca u Srbiji – držeći se jednostavne logike modusa ponens – predvidio sam razvoj događaja s obzirom na pitanje o priznanju crnogorskog nacionalnog identiteta i crnogorskoga jezika u Srbiji. Zaključio sam tada da priznanje prava Crnogorcima da stvore vlastiti manjinski nacionalni savjet – po odgovarajućoj zakonskoj regulativi i uspostavljenoj političkoj praksi države Srbije – znači priznanje crnogorske nacije kao takve! I dalje, priznanje postojanja crnogorske nacije znači priznanje one odredbe važećeg Ustava Crne Gore (član 13.) kojom je crnogorski jezik normiran kao službeni jezik države Crne Gore, te implicite kao nacionalni jezik Crnogoraca! Tako se i desilo. Odgovarajući organi države Srbije jednostavno su primijenili misaonu figuru modusa ponens i zaključili: Ako postoji crnogorska nacija, onda postoji i crnogorski jezik! Crnogorska nacija postoji i službeno je priznajemo! Dakle, postoji i crnogorski jezik i službeno ga priznajemo! Prvi korak u primjeni ove životne i političke logike načinilo je Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu Srbije. Na svom sajtu, ono je – u okviru materije kojom izvještava o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina (dokumenta, spiskovi elektora, izbori za nacionalne savjete nacionalnih manjina etc.) – postavilo rubriku pod nazivom: ,,Prevod relevantnih propisa na jezike nacionalnih manjina“. U posebnim rubrikama predviđeni su jezici na koje će dokumenta biti prevođena: albanski, bošnjački, bugarski, hrvatski, češki, mađarski, makedonski, crnogorski, slovački, rumunski i rusinski. Tako se – po prvi put – u jednom zvaničnom dokumentu države Srbije našla rubrika s izričitim imenovanjem crnogorskoga jezika. I zamislite, nebesa se nijesu srušila! Sunce je uobičajeno izašlo na istoku i zašlo na zapadu! I nastavilo tako da postupa svakoga dana!

Još kada bi državna administracija Crne Gore konačno počele da primjenjuje ustavnu normu o službenom crnogorskom jeziku?! Još uvijek se mnogi visoki, srednji i niži državni dužnosnici u njoj strecaju od pomena crnogorskoga jezika. Još uvijek mnogi nijesu u stanju da probiju vlastiti zvučni zid stogodišnje jezičke inferiornosti, pa da oficijelno progovore onako kako govore u svojoj kući i u privatnosti.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Crnogorski jezik i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.