Milenko A. Perović: Interes veličine

Piše: Milenko A. Perović

milenko perovic u Milenko A. Perović: Interes veličine

Adam Smit, škotski moralni filozof i veliki teoretičar ekonomskog liberalizma, nije imao dilema da sudbina svih društava zavisi od toga kako uspijevaju legitimirati i sinhronizirati ljudske interese. No, shvatio je da nema automatizma i spontanosti u otkrivanju šta im je uopšte interes, posebno šta im je najbolji interes. Dokučivanje vlastitih interesa nije lako ni samorazumljivo. Životinje nemaju problema s interesima, jer ih oni ne vode. Vodi ih kauzalna determinacija prirodnih nagona. Kako reče stari filozof Heraklit: „Na pašu ih izgoni sudbinski udarac“! S ljudima, naprotiv, nije tako. Sve što su više ljudi, sve im je teže da se razaberu o pravom i valjanom interesu u životnoj cjelini, kao i u posebnim životnim prilikama. Ako se to ima na umu, manje se neobičnom i neshvatljivom čini Smitova paradoksalna opservacija: Kada bi ljudi doista znali šta im je u interesu, među njima ne bi bilo sukoba! Htio je reći da je interes drugoga mjera protezanja svoga interesa! Prekomjernost u interesu, loše shvaćen vlastiti interes ili zanemarivanje onoga što nastaje pri namirenju interesa neminovno čovjeka dovodi u zonu sudaranja s interesima drugoga čovjeka. Najvažnija karakteristika divljaštva i neurbanosti je nesposobnost da se razumije pravo drugoga da ima svoj interes. Civilizacija samosvijesti nastaje onda kad svojinom opšte svijesti postane shvatanje da je i onaj drugi jednako koliko i ti zainteresovan da ostvari vlastiti interes. Đe se ne vodi računa o interesu drugoga, neizbježan je spor i sukob s drugim. S posljedicama sukoba nikad se ne zna, posebno ako se o njima ne razmišlja prije nego se krene u ozbiljenje svoga interesa! U osnovi, to je i Smit htio reći: Ko misli samo o interesima, a neće ili nije u stanju da u njih uračuna i njihove bitne posljedice, rizikuje da mu propadne interes, možda i on sam, jer se može zapasti u sukob koji vodi prema porazu.

Smitova teza o mjeri interesa jednako se može protegnuti na postupanje političkih i kulturnih elita svake države kada razmišljaju o njenim interesima. I one moraju moći biti sposobne da razmišljanje o veličini državnog interesa ne shvate prije svega kao razmišljanje o interesu državne veličine. Tada se zapada u kovitlac velikodržavne misli. Ona se uvijek i svuda pokazala opakom za svaki narod koji se dopustio da mu nametnu takvu misao. Evropa, posebno Balkan, živi je primjer u potonjih sto pedeset godina kako političke i kulturne elite – kada su dočekale priliku da dovrše procese tzv. nacionalnog oslobođenja i stvaranja vlastitih država – gube mjeru u razumijevanju vlastitih državnih interesa. Većina lokalnih nacionalnih elita – po pravilu manipulirana od velikih sila – kreirala je i pokušavala ostvariti velikodržavne projekte. Per definitionem, velikodržavlje je hiperbolizacija državnog i nacionalnog interesa. Jednako, ono je militarizam koji vodi misao o opravdanosti i svrsishodnosti posezanja u područja ostvarenih ili željenih interesa drugih država, odnosno naroda. Takođe, ono se uvijek služi para-istorijskim argumentima i pribjegava svim mogućim oblicima istorijskog revizionizma. Njegova nužna posljedica uvijek su ratovi među državama i narodima.

Nekoliko primjera iz povijesti komšiluka jasno pokazuju zlo velikodržavlja. „Velika Bugarska“ je doktrina velikobugarskih nacionalista i iredentista. Potiče iz vremena velikih političkih turbulencija nastalih u procjepu između San-Stefanskog mira i Berlinskog kongresa 1878. godine. Kada je Bugarska uspostavljena kao država, odmah su nastale i ambicije bugarskih nacionalista da – protivno odlukama Berlinskog kongresa – ocrtavaju bugarske državne granice i na onim teritorijama koje su morale biti vraćene Otomanskoj imperiji. Plovdivskim prevratom izvršeno je sjedinjavanje Bugarske s turskom provincijom Istočnom Rumelijom. Austro-Ugarska je – da bi pokvarila ruske interese u tom procesu – nagovorila Srbiju da napadne Bugarsku. Nije joj to bilo teško, jer je Srbiji obećala teritorijalna proširenja na Zapadnom Balkanu. Tako je došlo do Srpsko-bugarskog rata 1885. godine. Nadalje, teritorijalne gubitke u Drugom balkanskom ratu Bugarska je najprije namirila početkom Prvog svjetskog rata. No, iste teritorije opet je izgubila kao zemlja gubitnica u tom ratu. Tokom Drugog svjetskog rata – uz pomoć nacističke Njemačke – uspostavljena je „Velika Bugarska“, s prisvojenim dijelovima Jugoslavije, Grčke i Rumunije. I opet, porazom u ratu Bugarska je izgubila sve te teritorije, osim Južne Dobrudže. Ulaskom u Evropsku uniju politička elita današnje Bugarske odrekla se teritorijalnih pretenzija prema suśednim državama. Moglo bi se stoga reći da je ideja „velike Bugarske“ istorijska, ne više i savremena politička doktrina. Ipak, velikodržavni snovi na Balkanu ne umiru lako. I u Bugarskoj pojedine političke grupacije – iako marginalne – sanjaju ,,veliku Bugarsku“, Prvo i Drugo bugarsko carstvo (681- 1394) te velikodržavnu doktrinu o Bugarskoj koja obuhvata sve Bugare. Uz teritoriju države Bugarske ,,velika Bugarska“ proteže se od Dunava, doline Morave i Stare planine, preko Vranja, Pirota i Niša (,,zapadna bugarska pokrajina“), do Śeverne Dobrudže, Egejske Trakije, Odrinske Trakije, Vardarske Makedonije i Egejske Makedonije. I na tom se primjeru velikodržavlja pokazuje da je Makedonija – više nego bilo koja balkanska regija – bila predmet teritorijalnih aspiracija raznih država. Primjerice, početkom 20. vijeka na njene teritorije pretendovale su Turska, Srbija, Bugarska i Grčka. Kad neko do te mjere postane predmetom komšijske osvajačke jagme, zakonomjerno je da i sam počne sanjati velikodržavne snove. Tako je nastala doktrina ,,velike Makedonije“ (,,Objedinjene Makedonije“). Oblikuje se poslije Bukureštanskog mira 1913. godine, kojim je – između ostalog – uređena podjela Makedonije. Kao doktrina makedonskih radikalnih iredentista, okupljenih najprije oko nacionalno-oslobodilačke revolucionarne organizacije VMRO (s liredima Aleksandrovim i Mihailovim), doktrina ,,velike Makedonije“ se javila kao antagonista idejama ,,velike Bugarske“, ,,velike Albanije“, ,,velike Grčke“ i ,,velike Srbije“. Pod ,,velikom Makedonijom“ misli se na Vardarsku Makedoniju (republika Makedonija), Egejsku Makedoniju (dio Grčke), Pirinsku Makedoniju (oblast Blagoevgrada na jugozapadu Bugarske), Mala Prespa i Golo Brdo (oblast jugoistočne Albanije), Gora (južno Kosovo) i Prohor Pčinjski (jug Srbije). Politička osnova takve države zamišljana je kao objedinjavanje makedonskog etnosa. Njoj se pridodaje para-istorijski argument o narodnosnom kontinuitetu od antičkih vremena područja Makedonije. Koncept ,,velike Makedonije“ politički je do te mjere živ u Republici Makedoniji da je proizveo cijelu fantazmagoričnu mapu makedonskog identiteta.

Doktrina ,,velike Mađarske“ ima vrlo srodnu iredentističku ideju kao i druge velikodržavne ideologije. Počiva na ideji: Svi Mađari u jednoj državi! Njoj se pridružuje i ideja o prisajedinjenju i onih teritorija koje su naseljene većinski nemađarskim stanovništvom, kojim je vladala Ugarska prije 1918. godine. Moderni mađarski nacionalizam javlja se u 19. vijeku kao posljedica poraza ideje o osamostaljenju Ugarske od vlasti Habsburga u Revoluciji 1848. godine i na temelju rezultata Nagodbe iz 1867. godine. Ona je dala veliki zamah mađarskom ekspanzionizmu prema rubnim područjima Ugarske. Karakterizirala ga je politika potčinjavanja nemađarskog stanovništva, iako je ono činilo većinu u Ugarskoj. Bila je pojačana i politikom asimilacije nemađarskih naroda, nametanjem mađarskog jezika i mađarskog nacionalnog identiteta. Iz takve kompresije ,,nacionalnog jedinstva“ opredmećivan je koncept ,,velike Mađarske“. Ona je trebalo da potčini okolne narode (Srbe, Rumune, kao i Južne Slovene u Bosni i Dalmaciji). Iz istoga duha nastala je aneksiona politika prema Srbiji poslije njenog vojničkog pada u ruke Austrougarske 1915. godine. No, ratni poraz doveo je do raspada Austro-Ugarske. Slovenski narodi u njoj većim dijelom su po principu samoopredjeljenja odlučili da osnuju samostalne države ili se ujedine u nove zajedničke države. Nova konstelacija srednje Evrope potvrđena je odlukama Trianonskog mirovnog ugovora (1920). Mađarska je njime svedena na trećinu svoje nekadašnje veličine i dijelom vraćena u mađarske etničke granice. Izvan nje su se našle i neke teritorije s vrlo brojnim mađarskim življem (Transilvanija, Vojvodina, istočna Slovačka). To je stvorilo moćni podsticaj mađarskom iredentizmu između dva svjetska rata i odredilo težnju za obnovom nekadašnje ,,velike Ugarske“. Stavljajući se na stranu nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Mađarska s Hortijevim režimom djelimično je uspjela ostvariti tu težnju okupacijom dijelova suśednih zemalja. Ratni poraz je Mađarsku vratio u tzv. trianonske granice. U komunističkom periodu Mađarska se zvanično odrekla velikodržavnih pretenzija. No, poslije njegovog prestanka obnavlja se ideologija iredentizma. Njeni nosioci postaju vrlo uticajne desničarske i ultradesničarske organizacije i pokreti (napr. Omladinski pokret 64 županije, Jobik, Mađarska garda etc.). U njihovim programima središnje mjesto zauzima ideja revizije Trianonskog ugovora, dakle, revitalizacije programa ,,velike Mađarske“.

Ko interes svoje veličine pobrka s veličinom svoga interesa, osuđen je da glavinja poviješću i da trpi bolne poraze. Vlastitu povijest pretvara mlin za mljevenje ljudi i naroda! Povijest raspada Jugoslavije pokazuje kako taj mlin nemilosrdno radi!

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.