Kad državni grb nije svetinja

3010slavljePOCETNARukometaš Žarko Marković, doskorašnji ljevoruki “bombarder” Hamburga i nekadašnji crnogorski reprezentivac braniće nacionalne boje Katara na sljedećem Svjetskom prvenstvu u Dohi početkom naredne godine. Društvo u reprezentaciji praviće mu još jedna rukometna zvijezda, još jedan bivši crnogorski reprezentativac – golman Goran Stojanović. Njih dvojica su prethodne tri godine pauzirali sa reprezentativnim nastupima – Marković zbog “neslaganja sa selektorom”, a Stojanović zbog “povrede leđa” – kako bi po pravilima IHF stekli pravo da igraju za neku drugu reprezentaciju.

3010zaromarkovicIspostaviće se za – reprezentaciju Katara. U jednoj od najbogatijih država svijeta nema, izgleda, problema ni sa selektorom, ni sa bolovima u krstima.

Vijest je gromko odjeknula u sportskoj javnosti i to baš na dan kada se, oslabljena i znatno podmlađena, crnogorska rukometna reprezentacija suprotstavljala reprezentaciji Srbije u Beogradu u prvom meču kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Danas je jasno koliko su nedostajala ta dva kvalitetna igrača u odmjerevanju snaga sa Srbijom u beogradskom Pioniru.

Kao da su ti otkazi, ta volšebna trampa državnog dresa za novac, potisnuli na marginu śećanja na onu legendarnu sliku Petra Kapisode sa visoko podignutom crnogorskom zastavom nakon velike pobjede nad Njemačkom, kada je ovjeren spektakularan prolaz Crne Gore na Svjetsko prvenstvo. Kapisoda, zlatni momak crnogorskog rukometa, tada je rizikovao i vlastito zdravlje da bi svim srcem, velikim kao Lovćen, pomogao nacionalnom timu da ode u elitnu ligu svjestkog rukometa. To je trebalo da bude putokaz i onima koji će ga naslijediti – što znači nositi ime na svoje države na grudima.

3010petarkapisodaJedan je Petar Kapisoda, mnogi drugi, na žalost, nijesu pošli tim njegovim putokazom. Nije ovđe riječ o nekoliko otkaza, o Markoviću ili Stojanoviću. I nije ova rukometna storija presedan, crnogorska sportska zajednica godinama unazad ostala je osiromašena za čitavu plejadu igrača u najpopularnijim ekipnim sportovima koji neće da graju za svoju matičnu reprezentaciju ili pak nastupaju za reprezentacije nekih drugih država.

Zašto ne žele da igraju za tim svoje domovine?

3010AndrijaPrlainovicSlučaj Prlainović: Kao i mnoge nevesele priče, i ova crnogorska nije jednoznačna: kao što nije sve u nedostatku ljubavi prema državi, nije ovđe riječ uvijek o novcu, boljim uslovima ili tek napredovanju u karijeri…

Sve je počelo – neposredno pred referndum – sa nekada najboljim mladim vaterpolistom svijeta Andrijom Prlainovićem koji je naprasno, bez ispisnice, napustio matični klub Jadran iz Herceg Novog i prešao u beogradski Partizan… Nakon što je na referendumu Crna Gora obnovila državnost, Prlainović je uzeo srpsko državljanstvo i rekao da će isključivo nastupati za – reprezentaciju Srbije. „Beograd, Partizan i Srbija su moja budućnost. Siguran sam u svoj izbor“, rekao je tada mladi Prlainović, navlačeći srdžbu mnogih razočaranih koji su vjerovali da bi upravo Prlainović mogao biti okosnica zlatne vaterpolo reprezentacije. Malo ih je tada postavljalo pitanje: da li je grad Herceg Novi, da li je i država Crna Gora mogla što uraditi da mladi vaterpolista – koji je tada imao i ličnih, porodičnih problema – zasluži pažnju koju su mu spremno ponudili u Beogradu.

Sudbina se, na samom početku, malo poigrala sa Prlainovićem izborom: crnogorska vateroplo reprezentacija osvojila je zlato na prvom velikom takmičenju – Evropskom prvenstvu u Malagi, baš protiv Srbije. Kasnije se, ipak, pokazalo da je teško opstati na vrhu sa tako malim brojem vrhunskih igrača, a sam Prlainović je imao prilika za “slatku osvetu” i radovanje poslije pobjeda nad reprezentacijom Crne Gore, države u kojoj je rođen i odrastao. Nekoliko godina kasnije Prlainovićevim stopama krenuli su rođeni Kotoranin Dušan Mandić kao i Novljanin Gavril Subotić. I u slučaju Prlainovića – baš kao i u slučaju Mandića i Subotića – izostala je reakcija saveza, ali i prije svega države. U zemlji koja ima tri vaterpolo kluba i stotinak registrovanih igrača svaki odlazak mladih bisera je nenadnoknadivi gubitak.

Slučajevi Pavlovića i Mirotića: Ponekad su otkazi nastupa za dres “najdražih boja” kompilacija različitih motiva i razloga, kao što je to bio slučaj sa kandidatima za dres košarkaške reprezentacije.

3010NikolaPekovicSvojevremeno su mnogi strahovali da bi Nikola Peković, momak koji ima istetoviran lik srpskog viteza na ramenu, mogao odbiti poziv Crne Gore i odigrati za “bratsku reprezentaciju”. No, ugled i uticaj Dušana Vujoševića, prvog selektora crnogorske reprezentacije, bili su presudni da NBA zvijezda obuče crveni dres iako je nakon referenduma naša reprezentacija čekala skoro tri godine da bi ušla u košarkašku elitu.

No, i tada je bilo otkaza. Za razliku od Pekovića, rođeni Baranin Aleksandar Pavlović je odbio poziv selektora Vujoševića, rekavši da želi da igra – samo za Srbiju. Nakon medijske halabuke koja je pratila čitavi slučaj, Pavlović je ipak odlučio da ne zaigra ni za reprezentaciju Srbije. Nakon NBA karijere, prošlu sezonu je završio u Partizanu, ali je ostala zapamćena njegova izjava – nakon utakmice protiv Budućnosti u Podgorici – da uopšte ne želi da daje izjave za crnogorske medije!?

3010aleksandarpavlovicTokom prošle godine, pokazao je đe mu je srce: na društvenim mrežama se pojavljivala Pavlovićeva podrška reprezentaciji Srbije, čak i prilikom vaterpolo okršaja sa Crnom Gorom.

3010nikolamiroticBitno drugačija situacija – ali sa sličnim ishodom – odigrala se i u slučaju rođenog Podgoričanina, talenta madridskog Reala i sadašnje NBA zvijezde, Nikole Mirotića. Nakon što je dugo odbijao da se izjasni, prelomio je da želi da igra za Španiju na Svjetskom prvenstvu. Međutim, nakon što se španski košarkaški savez odlučio za Serža Ibaku, drugog naturalizovanog španskog igrača, Mirotić je, kažu i uz posredovanje Mitropolije SPC (?) krenuo u pregovore sa našim košarkaškim savezom. Trajali su razgovori, čelnici Košarkaškog saveza Crne Gore su demonstrirali i uporost i strpljenje… Međutim, nakon neuspjeha Crne Gore u kvalifikacija za EP, ta je priča, po svemu sudeći, arhivirana: Mirotić se okrenuo NBA utakmicama.

Samoreklama Škuletića: Kada je u pitanju Fudbalski savez Crne Gore, zanimljivo, u osam godina dugoj tradiciji naše reprezentacije nije zabilježen slučaj da je igrač rođen u Crnoj Gori odbio poziv da igra za reprezentaciju. Sasvim sigurno , takvoj je “patriotskoj praksi” kumovao džentelmenski sporazum dva saveza nakon referenduma, ali – možda više od svega – uticaj Dejana Savićevića, crnogorske fudbalske legende.

3010petarskuleticDakako, bilo je povremeno i tu “lovaca u mutnom” koji su pričom o reprezentaciji dograđivali vlastiti imidž – u Beogradu. Tako je napadač Partizana Petar Škuletić,rođeni Nikšićanin, ničim izazvan, nedavno slavodobitno izjavio da nikada ne bi nosio crnogorski državni dres, da bi igrao samo za Srbiju iako je rođen u Crnoj Gori. „Srbin sam iz Crne Gore i nijesam jedini. Mnogo nas je koji isto razmišljamo i ośećamo. Zato ne bih mogao da igram za Crnu Goru, jer se vodim srcem“, otvorio je dušu Škuletić iako ga ni jedan selektor, uključujući i Brnovića, nije pozivao u crnogorsku reprezentaciju.

Škuletićev ispad su mnogi ocijenili kao posljedicu narcističkog samoreklamerstva, mada ne treba isključiti ni scenario da je igrač beogradskog Partizana samo javno otkrio matricu zbog čega ni Prlainović, Mandić, Subotić, ali i Pavlović nijesu željeli da nastupaju za Crnu Goru – da ih je ka suśedstvu vodio nacionalni naboj ili polititički stav.

Slojevita priča: Upravo ovih nekoliko opisanih slučajeva otrivaju samo djelić šire slike, slojevitog, komplikovanog, društvenog fenomena.

Ponekad su razlozi odbijanja igranja za reprezentaciju svoje države lični ili porodični, uticaj roditelja na tek stasale momke i đevojke; katkada je u pitanju nepriličan odnos ljudi u matičnom klubu; ima tu i pogrešnih poteza i ponašanja čelnika nacionalnih sporstkih saveza koji često radije gledaju preko plota u prośečne igrače, a ne vide zvjezdice u sopstvenom dvorištu; u iznimnim situacijama, razlozi otkaza su stvarno neslaganje sa strategijom selektora… Najčešće je, naravno, ključ za razumijevanje problema samo jedan – novac, “koji vrti tamo đe ni burgija neće”.

Ali, u crnogorskom slučaju, ne treba isključiti još jedan bitan faktor – političke, ideološke naslage i motive, partijske podjele u kojima je nacionalna pripadnost samo sredstvo političke borbe.

3010fudbaleriDa u nekoj drugoj državi poslanik nacionalnog parlamenta slavodobitno, ponosno i javno izjavi da nikada neće navijati za reprezentaciju države u kojoj je rođen i čiji je zvanični predstavnik – vjerovatno bi se suočio sa zgražavanjem javnosti, taj bi postao predmetom poruge, sprdačine. U Crnoj Gori se to tumači se kao legitiman politički stav. Ovđe su mnogi ulaznice za vlastite političke karijere nabavljali mašući srpskim zastavama nakon crnogorskih reprezentativnih poraza i pobjeda reprezentacije Srbije. Nedavno su i grupe mladića albanske nacionalnosti proslavljali incident i prekid utakmice Srbija-Albanija noseći albanske zastave?!

Teško da se to iđe drugo može viđeti. Još je teže racionalno objasniti. Kao da je ljubav prema reprezentaciji vlastite države – stvar partijske ili nacionalne politike, a ne izbor srca; kao da je biti oponent vlasti dovoljan razlog da postanete opozicija vlastitoj državi, čak i kada je sport u pitanju!?

3110slavljeKRAJNaravno, cnogorska medalja ima obje strane. Godinama unazad, mnogi u vlasti i često su bili više zabavljeni ličnim, grupnim ili partijskim nego okupirani državnim interesima u sportu; nerijetko su reprezentativni uspjesi banalno pretvarani u partijske uspjehe, a sportisti upotrebljavani kao dnevne političke marionete. Na žalost, ponekad je integritet državnih simbola urušavan direktno i sa državnog vrha: ako je predśedniku države nelagodno da sluša strofe državne himne, ne treba onda tako burno reagovati ako, recimo, fudbaleri nacionalnog tima šute zagledani u vlastite kopačke dok čitav stadion pjeva svečanu državnu pjesmu…

Upravo zbog tih domaćih političkih (čitaj: politikantskih) podjela koje razjedaju društvo, Crnoj Gori je potrebna osmišlljena strategija gradnje kulta državne reprezentacije i mnogo veće i osmišljenije ulaganje u sport. Ne samo radi plasmana neke naše ekipe na neko veliko takmičenje, već zbog zdravlja društva: crnogorski sportisti su uvijek bili najbolja i najefektnija promocija crnogorske države. I to je investicija koja se uvijek isplati: kada se na jarbolu zavijori ona crvena zastava, zaigraće neki damar čak i kod onih koji sada navijaju da Crna Gora ne pobijedi.

Nenad ZEČEVIĆ / Draško ĐURANOVIĆ

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.