Dr Andrijašević o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu

Crna Gora je kao država nestala čim je pobijedila saveznička koalicija kojoj je pripadala. Ali, ako je zarad ostvarivanja jedne koncepcije velikih sila morala nestati kao država, i ako je morala biti detronizovana njena dinastija, nije se morala praviti farsa zvana Podgorička skupština, i nijesu se sile pobjednice morale izrugivati sa Crnom Gorom, njenom državnošću i njenim vladarem. Crna Gora i njena dinastija zasluživale su uvažavanje velikih sila zbog svog držanja u Svjetskom ratu, ali i zbog svoje cjelokupne istorijske uloge i značenja – poručuje dr Andrijašević.

Czivkorna Gora je bila jedna od osam zemalja učesnica rata 1914. godine, što dovoljno govori ne samo o našem posebnom mjestu u ovom velikom istorijskom događaju, već i o našoj obavezi, i pravu, da danas, prilikom obilježavanja jubileja, budemo u istom redu s najvećim evropskim državama, kao što smo i tada bili. Podśećanjem na ovakvu istorijsku ulogu Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, mi iznova afirmišemo tradicije crnogorske državnosti, ali i podśećamo na okolnosti i posljedice gubitka nezavisnosti. Obilježavanje ovog jubileja dobra je prilika da ukažemo i na vrijednosti i vrline crnogorskog društva, koje su se u ovom velikom sukobu pokazale – kaže u intervjuu Pobjedi profesor Univerziteta Crne Gore, istoričar dr Živko Andrijašević.

Ističe da mi, zaista, imamo razloga da obilježavamo ovaj jubilej.

– Naravno, ima ,,mudraca“ koji ne razlikuju obilježavanje od proslavljanja, pa tvrde da ćemo slaviti poraze, pogibije i gubitak države. Mi ćemo podśećati na te događaje na naučno utemeljen i civilizovan način, uvjereni da je najvažnija funkcija istorijskog podśećanja da afirmiše vrijednosti do kojih jedno društvo drži. Upravo zato, naša država treba da obilježi jedan veliki događaj u kome je učestvovala, što je mnogo bolje nego da neka druga država to učini umjesto nje -kaže Andrijašević.

Sagovornik Pobjede, koji predaje Istoriju Crne Gore u Novom vijeku i Istoriju Balkana u Novom vijeku i koji je do sada objavio desetak knjiga i više od 200 naučnih radova, kaže da je Crnoj Gori 1918. godine učinjena velika nepravda.

POBJEDA: Prof. Andrijaševiću, na početku nam recite kako je Crna Gora ušla u Prvi svjetski rat?

– Za razliku od prethodnih ratova u kojima je učestvovala, Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat bez unaprijed pripremljenih ratnih ciljeva ili posebnog državnog interesa. U ovaj rat ona se morala uključiti, prije svega zbog obaveza koje je imala prema Rusiji. Ili, bolje rečeno, zbog potpune zavisnosti od Rusije. Čim je Rusija, dva dana nakon austrougarske objave rata Srbiji, naredila mobilizaciju, bilo je neminovno da to učini i Crna Gora. Da ste nekoga od zvaničnika na Cetinju tada pitali: „što je naš cilj u ovom ratu?“, on bi vam jedino mogao odgovoriti: da pobijedimo Austro-Ugarsku. Tek je početkom 1915. godine kralj Nikola pravio neke planove o stvaranju ,,velike“ Crne Gore, koji su bili nerealni i megalomanski. Sve u svemu, u rat je Crna Gora ušla bez cilja i ikakvog državnog plana ili interesa. Uostalom, kome bi se ulazilo u sukob sa Austro-Ugarskom, nepunu godinu nakon završetka Balkanskih ratova i nakon ogromnih ljudskih i materijalnih žrtava? Napokon, do rata nije bilo ni Srbiji. Ona jeste znala da je njen sukob sa Austro-Ugarskom neminovan, ali ga je planirala za neko drugo vrijeme.

POBJEDA: Možete li nam ukratko navesti događaje po kojima se najbolje prepoznaje učešće Crne Gore u Prvom svjetskom ratu?

– U vrijeme objave rata, crnogorska je vojska bila podijeljena u šest divizija, sa ukupno mobilisanih 35.000 vojnika. Kasnije će, dodatnom mobilizacijom, taj broj biti povećan na 45.000, pa na 48.000 vojnika. Naspram crnogorske vojske, nalazilo se na početku rata oko 72.000 austrougarskih vojnika. Tokom prve ratne godine, između crnogorske i austrougarske vojske nije bilo sukoba velikih razmjera ili intenziteta, niti su zaraćene strane izvodile velike operacijske zahvate. Tokom septembra i oktobra 1914. crnogorska vojska je zauzela Goražde, Foču i Rogaticu, i došla nadomak Sarajeva. Krajem 1914. došlo je do zatišja, koje će potrajati do oktobra naredne godine. Tokom ovog zatišja, crnogorska vojska, juna 1915. godine, zauzima Skadar. Krajem 1915. dolazi do sukoba u dolini Tare, đe je crnogorska vojska pokušavala da zaustavi austrougarsko nadiranje prema Mojkovcu, i dalje prema Mateševu. Odbranom položaja dolinom Tare do Mojkovca, crnogorska vojska je sprječavala da austrougarske trupe prodru ka Mateševu i tako presijeku put kojim se srpska vojska povlačila prema Podgorici i Skadru. Austrougarska ofanziva na Crnu Goru doživjela je vrhunac januara 1916. godine, a njen cilj je bio – potpuno uništenje crnogorske vojske. Najprije je 6. januara došlo do napada jakih austrougarskih snaga na sektor Mojkovac-Levertara, čime je počela operacija koja je u istoriografiji poznata kao Mojkovačka bitka. Mojkovačka bitka bila je najveća crnogorska bitka u Prvom svjetskom ratu i njena najveća pobjeda. U isto vrijeme, januara 1916. godine, započinje i austrougarska ofanziva na Hercegovačkom i Lovćenskom frontu, koja će završiti austrougarskim osvajanjem Lovćena i Cetinja. Ubrzo će kralj i Vlada napustiti zemlju, a crnogorska vojska će biti raspuštena.

POBJEDA: Svjedoci smo da se i danas iznose neki kritički sudovi o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, u kojima se optužuje za nečasno držanje. Što mislite o takvim interpretacijama?

– Poznate su mi te optužbe, koje su se javile još dok je rat trajao. Tada su o ulozi i držanju Crne Gore podmetali i insinuirali zvaničnici i propagandisti srpske vlade, želeći da moralno i politički diskredituju Crnu Goru i njenu dinastiju pred evropskim saveznicima. Srpska vlada je radila na stvaranju jednistvene države na čijem će čelu biti dinastija Karađorđević, i za ostvarivanje takve namjere postojao je samo jedan problem – Crna Gora. Naravno, Crna Gora je bila ,,problem“ sa međunarodnopravnim legitimitetom. Zato je trebalo diskreditovati djelovanje crngorske vlade i kralja Nikole. Tačnije, trebalo je pribaviti opravdanje za ono što je izvedeno 1918. godine. Svrgavanje dinastije Petrović-Njegoš trebalo je da izgleda kao pravedna kazna za nacionalnu izdaju koju su počinili. Slične optužbe izriču se i danas, samo što se takvim optužbama umjesto političkog, daje značenje naučnog stava. Naravno, opet se podvaljuje na isti način. Evo najnovijeg primjera. Baš ovih dana jedan srpski istoričar, profesor Univerziteta i akademik SANU, tvrdi da je kralj Nikola svim silama sabotirao djejstva crnogorske vojske, te da je ,,likovao kada je gledao te jadne i nesrećne Srbijance… kako prelaze i povlače se preko Crne Gore.“ (NIN, 26. 06. 2014) Da je kralj likovao, svjedoči, navodno, italijanski poslanik na Cetinju. To je, naravno, potpuna neistina. Kao dokaz da ovaj istoričar govori neistinu, navodim rečenicu o istom događaju iz njegove knjige ,,Italija i Crna Gora 1914-1925“ (1998), u kojoj kaže da je kralj Nikola ,,bio zapanjen i razočaran onim što je video“ (str. 172). Dakle, daleko od bilo kakvog likovanja nad ,,jadnim i nesrećnim Srbijancima“. Eto, tako se plasira ,,naučna istina“ o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu. Vjerujte da u njegovim tumačenjima ima više insinuacija o Crnoj Gori nego o Austro-Ugarskoj, što je vrlo interesantno.

POBJEDA: Crna Gora je, kako Vi smatrate, u potpunosti imala časno držanje u Prvom svjetskom ratu?

– Iako iznurena tek završenim Balkanskim ratovima, Crna Gora je dala svoj politički, vojnički i ljudski maksimum. Ona je uvažila svoje saveznike i pošteno se držala prema njihovim interesima u ovom ratu. Sama činjenica da je Crna Gora u Prvom svjetskom ratu imala 20.000 poginulih i ranjenih vojnika, ili nešto manje od 10% cjelokupnog stanovništva (ako se imaju na umu granice Crne Gore prije balkanskih ratova), dovoljno govori o osnovanosti ovih optužbi. Ili činjenica koja postoji u zvaničnim austrougarskim izvještajima, da su prilikom osvajanja Lovćena napadači izgubili 1.260 vojnika! To jasno ukazuje da Crna Gora nije imala tajnih računa sa neprijateljem. Možete li da zamislite fingiranu bitku u kojoj jedna strana izgubi 1.260 ljudi? Ali, neko ni danas neće da uvaži činjenice. Da je Crna Gora uistinu imala neke tajne račune sa Austro-Ugarskom, ona se ne bi onako žrtvovala na Mojkovcu. A da se nije žrtvovala, već da je omogućila austrougarskoj vojsci da spriječi povlačenje srpske vojske do Skadra, zadugo je sa srpske strane ne bi imao ko optuživati za izdaju.

POBJEDA: Da li se danas, u crnogorskoj istoriografiji, posvećuje dovoljna pažnja ovim važnim naučnim pitanjima?

– Nažalost, ne samo da se ne posvećuje pažnja ovim naučnim pitanjima, nego ni drugim pitanjima, koja su jednako značajna za razumijevanje naše prošlosti. Broj istoričara koji se istraživački bave važnim temama iz nacionalne prošlosti je izuzetno mali, o čemu najbolje svjedoči broj publikovanih naučnih radova. Nema ni značajnih naučnih projekata iz istoriografije, poput izdavanja značajnih edicija izvora ili velikih istorijskih sinteza. Posljednja istraživački utemeljena knjiga o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu pojavila se 1969. godine! U našem vremenu pojavljuju se uglavnom neki plagijati i kompilacije bez ikakve naučne vrijednosti. A nije da u našim arhivskim institucijama nema upotrebljive građe o ovom periodu. Primjera radi, samo je manjim dijelom iskorišćena građa crnogorskog Ministarstva vojnog, koja se odnosi na operacije crnogorske vojske. Gotovo u cjelosti je neiskorišćena građa o životu crnogorskog društva tokom rata, a posebno građa o životu naših primorskih gradova koji su bili u sastavu Austro-Ugarske (Budva, Kotor, Herceg Novi). Mi čak nijesmo naučno obradili ni podatke iz crnogorske štampe koja je izlazila tokom Prvog svjetskog rata. Ovakvo stanje istorijske nauke u Crnoj Gori može uticati da za vrlo kratko vrijeme budemo primorani da za obradu najvažnijih događaja iz istorije Crne Gore angažujemo ljude sa strane. To što mi imamo Katedru za istoriju na Filozofskom fakultetu i Istorijski institut, ne znači mnogo ako ove institucije nemaju i određeni naučni proizvod.

POBJEDA: Možemo li da ustvrdimo da nam je 1918. godine učinjena nepravda?

– Nesumnjivo da je prema Crnoj Gori učinjena nepravda. Obično se dešava da nakon rata poraženi ostane bez vladara i države, dok je u ovom slučaju takva sudbina zadesila pobjednika. Crna Gora je kao država nestala čim je pobijedila saveznička koalicija kojoj je pripadala. Ali, ako je zarad ostvarivanja jedne koncepcije velikih sila morala nestati kao država, i ako je morala biti detronizovana njena dinastija, nije se morala praviti farsa zvana Podgorička skupština, i nijesu se sile pobjednice morale izrugivati sa Crnom Gorom, njenom državnošću i njenim vladarem. To što su velike sile planirale da učine na Balkanu, mogle su učiniti sa malo više uvažavanja Crne Gore i njene dinastije. Crna Gora i njena dinastija zasluživale su uvažavanje velikih sila zbog svog držanja u Svjetskom ratu, ali i zbog svoje cjelokupne istorijske uloge i značenja.

POBJEDA: Da li je bilo šanse da se očuva crnogorska državnost?

– Nažalost nije. Velike sile pobjednice su odlučile da nakon završetka rata na Balkanu stvore veliku južnoslovensku državu pod dinastijom Karađorđević, čime je stavljena tačka na crnogorsku državnu nezavisnost. Uzaludna je bila svaka pobuna i svako pozivanje na pravo i pravdu, jer su političke koncepcije velikih sila otporne na memorandume i deklaracije onih koji njihovim koncepcijama smetaju. Mi moramo znati da se o državama na Balkanu i sudbini balkanskih naroda, nikada ne odlučuje samo na Balkanu. Narodi koji su to u pravo vrijeme shvatili, riješili su sebe mnogih briga i problema. Ali, da ne budemo nepravedni prema silama pobjednicama koje su odlučile da se 1918. ukine crnogorska država. Ovu je ideju imala i Rusija još 1913. godine, i ona bi, da su događaji išli nekim drugim tokom, taj svoj plan sprovela u djelo. Računalo se da je 1913. godine Crna Gora završila svoju državnu misiju, a već 1917. godine smatralo se da je ona smetnja da se Balkan nakon rata uredi na poželjan način. No, ponekad nije problem kada nestane država, ako ta država ima intelektualnu i političku elitu, ako ima institucije čije trajanje ne zavisi od sistema vlasti ili raspodjele političke moći. I naravno, ako ima ko da čuva njenu državnu ideju. Oni koji su poslije 1918. godine bili nosioci te državne ideje, bili su premale snage da išta ozbiljnije promijene. Na sreću, lijeva ideja je ubrzo došla u Crnu Goru.

POBJEDA: Vi ste član Koordinacionog odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata. Na koji će način ovaj jubilej biti obilježen u Crnoj Gori?

– Vlada Crne Gore je 12. decembra 2014. godine formirala Koordinacioni odbor za obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata, želeći da Crna Gora različitim manifestacijama, projektima i programima učestvuje u ovom evropskom jubileju. Na aktivno učešće u obilježavanju ovog jubileja obavezuje nas naše istorijsko značenje i uloga u ovom sukobu. Crna Gora je bila jedna od osam zemalja učesnica rata 1914. godine, što dovoljno govori ne samo o našem posebnom mjestu u ovom velikom istorijskom događaju, već i o našoj obavezi, i pravu, da danas, prilikom obilježavanja jubileja, budemo u istom redu s najvećim evropskim državama, kao što smo i tada bili. Podśećanjem na ovakvu istorijsku ulogu Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, mi iznova afirmišemo tradicije crnogorske državnosti, ali i podśećamo na okolnosti i posljedice gubitka nezavisnosti. Obilježavanje ovog jubileja dobra je prilika da ukažemo i na vrijednosti i vrline crnogorskog društva, koje su se u ovom velikom sukobu pokazale. Mi, zaista, imamo razloga da obilježavamo ovaj jubilej. Naravno, ima ,,mudraca“ koji ne razlikuju obilježavanje od proslavljanja, pa tvrde da ćemo slaviti poraze, pogibije i gubitak države. Mi ćemo podśećati na te događaje na naučno utemeljen i civilizovan način, uvjereni da je najvažnija funkcija istorijskog podśećanja da afirmiše vrijednosti do kojih jedno društvo drži. Upravo zato, naša država treba da obilježi jedan veliki događaj u kome je učestovala, što je mnogo bolje nego da neka druga država to učini umjesto nje. Kao što se može saznati, za obilježavanje ovog jubileja tokom 2014. godine, planirana je Svečana akademija u Podgorici, na kojoj će govoriti predśednik Vlade, zatim međunarodni naučni skup ,,Crna Gora i crnogosko pitanje u Prvom svjetskom ratu“, u organizaciji Matice crnogorske, kao i čitav niz drugih aktivnosti u institucijama obrazovanja, nauke i kulture.

POBJEDA: Danas se dosta raspravlja o atentatu u Sarajevu. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom događaju? Ko stoji iza atentata?

– O atentatu u Sarajevu mislim isto što i o atentatu na kralja Aleksandra u Marselju, i znam da od bilo kojeg atentatora možete napraviti nacionalnog heroja, samo ukoliko ubijenom date značenje koje vam odgovara. Ne sporim da treba poštovati ljude koji su spremni na najveću ličnu žrtvu zarad svojih ideala, ali je, prema mojem mišljenju, u nacionalnoj istoriji važnije pitanje dugoročnog smisla nego trenutnog gesta. A što se tiče pitanja: Ko stoji iza atentata u Sarajevu?, mogu Vam reći da je zahvaljujući jednoj od najboljih jugoslovenskih istoriografskih studija XX vijeka, Dedijerovoj knjizi ,,Sarajevo 1914“, odgovor uglavnom poznat. Ako ja umijem da čitam, atentat nije djelo neke vlade, već dvije tajne službe, koje su decenijama funkcionisale kao majka i kćerka. Posredno i treće, koja se nije naročito trudila da ih spriječi. Da istoričari imaju neki forenzički centar, onda bi lako utvrdili da je iz istog oružja pucano na knjaza Danila, kneza Mihaila Obrenovića, kralj Aleksandra Obrenovića i, naravno, Franca Ferdinanda.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Okupacija 1918. i borba zelenaša za oslobođenje od Srbije i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.