ZBOGOM, LEKIĆU!

Kontra(stav): A, sad – adio…

Piše: Radomir Tomić

Miodrag Lekić

GOTOVO JE – MASK(OT)A ČETNIČKOG VOJVODE GUBI PO TREĆI PUT!

… Ovo je samo nastavak priče od prošlog petka! Koja je prekinuta zbog ingenioznog tumačenja, navodno inoviranog i evropskim standardima upripodobljenog zakona, koji bi trebalo da uređuje sve i svašta. Pa su racionalna tumačenja, formalna, matematička logika i elementarna etika, ostale po strani. Primjera radi:

Mat(r)ica beranskog scenarija, po kojoj se ciljalo da se, na siledžijski, nacional-šovinistički i galijotski način krene u obračune ,,na obalama Lima i svih srpskih rijeka“, nije odoljela! Razorili su je tvorci! Lično!!! Naročito u Pljevljima i u Podgorici.

Navodni lider, navodno demokratskog, ali sasvim ,,nenavodnog“- Fronta (?!), nije razumio poruku njegovog gradonačelnika Berana, koji je, onako mlad i neuporedivo svježiji no što je bio svojevremeno, otišao na prijem u vilu ,,Gorica“ i pozdravio se sa crnogorskim premijerom. To što je, pola sata kasnije, pokušao da se ,,opravda“, djelovalo je prilično glupo…

Ćaki, pravac Rim, vodi i Vojvodu i Meda Zemunca sa sobom

… I, naravno, mnogim glupostima i ekstremno anticrnogorskim neučtivostima – učio ga je, niko drugi do revnosni politički đak gospodstvenih Vuka Vukadinovića. Koji se, zatim, prihvatio poslova, odnosno funkcija poslužiteljstva u vladama svih premijera i predśednika – do političkog dila sa Srbima i po rođenju i po ubjeđenju. O Miodragu Lekiću je riječ! O Mirotočivom Crmničaninu čija je volja za moć oprezni, gotovo bojažljivi ,,hod po jajima“ pretvorila u jurišnu ophodnju; ali – tuđim nogama!

O čovjeku, koji je poslije svega, dokazano najhalapljiviji degustator pozajmljenih, tobože, intelektualistčkih ,,nadjeva“; izuzetan primjerak kontrolisane njege i pažnje o tuđem trošku i brižni otac koji je na kocku stavio budućnost tuđe đece. I sve to, uz još mnoštvo sitnica – u zadnjoj trećini sedme decenije poprilično lagodnog života. I kao takav, propao je – definitivno! Politički, no – kako?

Čak i u utakmici na čijem se početku (samo)proglasio apsolutnim pobjednikom. Prizivao je, ničim izazvan, sve moguće katastrofične scenarije, o kojima je znao taman koliko je kao ambasador u Rimu znao sadržaje diplomatskih nota njegovog ondašnjeg poslodavca Slobodana Miloševića. Prevodio mu ih je onaj srpski fašistoid Dragoš Kalajić, dok se Ćakiju nije ,,razvezao jezik“ u televizijskim duelima sa Anom Oksom, pjevačicom albanskog porijekla. Toliko je, ako ne i manje, znao i u vezi sa Beranama, Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Baru…

Spremao beranski scenario u Podgorici – nije mu uspjelo, niti će ikada!

Evo, neko vrijeme, nema Okse. Nema je, barem, u našem javnom dometu. I, možda bi zbog toga trebalo žaliti. Pjevala je sjajno. Dragoš Kalajić je ostavio nasljednike. Pokojniku, ipak – zahvalnost: shodno moći i namjerama, učinio je znatno manje no što je namjeravao. Višak, zbilja, nije bio neophodan. Dosta nam je bilo…

Zato bi jedan od njegovih najboljih đaka, makar u posljednjoj trećini sedme decenije života, trebalo da ode i pokloni se svim žrtvama politike kojoj je služio, a Andriju Mandića, Gorana Danilovića i – posebno – Nebojšu Medojevića, ostavi na miru. Jer, frontovska ideja je obesmišljena samom činjenicom da je vode trećepozivci.

A, sad – adio…

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , , . Zabeležite stalnu vezu.