Povjerovaše a ne viđaše

Piše: Slobodan Jovanović

slobodan2405jovanovic

Skoro sam pročitao jednu teološku misao koju ću podijeliti sa vama: „Blago onom ko viđaše i povjerovaše a još više onome ko povjerovaše a ne viđaše…“.Inače, teolozi vole te zvečeće sentence kako bi dočarali ljudima kako im je Hrist dovoljan za sve. I da se okupaju Hristom i da su sve istine i znanja svijeta sublimirani u Hristu, … Znate ono: „Nije važno što je istina, važno je KO je istina“

Riješio sam da više ne odgovaram na „argument“ – to svi znaju, ili svima je poznato. Nekako se uvijek nađem na onoj strani da mi to nije poznato pa postajem u startu negacija da je nešto svima poznato. Kako me hronično zapada da budem u manjini čitav život, neće mi teško pasti ako budem manjina i u susretu sa teoretičarima bjelosvjetskih zavjera. Ako je nešto dominantno u današnjem svijetu to su mediokritetsvo i religija.

Mada se često preplijeću u jedno. Teško je izbjeći konverzaciju i sa jednima i sa drugima, s tim što sam češće u situaciji da komuniciram sa ovima što im je „blago što povjerovaše a ne viđaše“. Skoro me jedan bijesni ćirilični komentar ostrašćeno napade da ja nemam pojma o vjeri zbog mojih riječi da Bog niti stvara kišu, niti stvara poplave, a, bogomi, ni ne obustavlja padanje kiše, već je carstvo njegovo nebesko. „To je apsolutna neistina. Zašto je onda Hristos liječio bolesne i takve darove dao svojim učenicima?“ napisa mi.

Božji sin(ovi): Nu to vjernika. Svaki dan izgovara molitvu „U ime oca, sina i svetoga duha,..“ Ko mu bi otac, ko sin? Ne bješe li Hrist „božji sin“ (tako je sam sebe nazivao – abba) a ne Bog, Ristov vjerniče? Govorasmo li mi o Bogu, kao tvorcu (pridržavam se religiozne terminologije) a ne o Bogu kojeg cimamo svaki dan za rukav sa molbama – učini mi ovo, učini mi ono.

Hrišćanstvo je u osnovi eshatološko učenje. „Vječni život“ je pretpostavljen„prolaznosti ovozemaljskog života“. Raj i pakao su ta čuvena „batina i šargarepa“na zemlji. To vas uči vjera. A život je kažu iskušenje koje će dovesti ili do batine ili šargarepe. Kakvo je to iskušenje kad stalno tražiš „božju pomoć“. „Božja pomoć“ je vjera u Boga. Tako uči Isus Hrist. A ne molebani. Btw, sam Hrist nije bio hrišćanin. Hrišćanstvo i Crkva hrišćanska su djelo Savla, a.k.a. Pavla. Kad je Pavle došao među Grke, a onda i dalje, i počeo širiti vjeru, prvi hrišćani su tada počeli da propovjedaju „srećnu poruku“ o spasenju kroz vjeru u Isusa Hrista. Riječ „hristos“ je grčki prijevod jevrejske riječi „mesija“ i znači isto tako „pomazani“.

Kanoni, sveštenici i priča o kopiladima: Isus se razlikovao od drugih „mesija“ time što je propovjedao spasenje i Božji oprost svim ljudima. A što vi, zajedno sa Amfilohijem i Irinejem, propovjedate – ostrašćenost i mržnju!? Kletve, prikivanje za most Dukljana, kopilad, đavolji nakot, suvo granje … Uz sv. Savu dobićemo i sv. Putina da nam ne bi živo, meso otpadalo. Pa je još malo što je sv. Petar rekao no ga Risto umnoži 3000 puta. Crnogorske vladike su bile više svjetovni vladari no što su bili apostoli, takvo im vrijeme i prilike bile. Ma je malo čudno u današnje vrijeme što je Amfilohije zapostavio apostolsku obavezu a pri’vatio se svjetovnih stvari. Prekršivši i kanone koji su za SPC svetinja, jel’da, – „5. Moliti se Bogu za one koji su na vlasti“ (Crkvene zapovjesti).

Najbolja je ona o nakotu i Đilasovim kopiladima. Mnogo sam gluposti u životu čuo ali da neko novinskim tekstom stvori naciju, e to je vrhunac vasionske gluposti. Ili je i Đido „sin božji“ pa je imao posebnu moć. Zamislite da dođete sa posla, ručate, skuvate kafu, śednete da pročitate Borbu, dođete do teksta Milovana Đilasa i kriknete kao Savo Fatić u obrnutom smjeru: „Ženo, đeco, od danas nijesmo više Srbi no Crnogorci!“. Blijedi pokušaj da izjašnjavanje Crnogoraca na popisu 1948. predstave prinudom, demantovali su svi moji crnogorski rođaci koji su u to vrijeme zaokruživali svoju nacionalnu pripadnost, gledajući me kao da sam bio mjesec dana pod dejstvom HAARP-a. Kako ono vele: što su činjenice brojnije to gore po činjenice.

Zablude o naciji: Milovan Đilas je imao jedan mali problem, preskočio je oblasti u svom obrazovanju koje su se bavile nacijom, narodom i etnijom. Iz nekih boljševičkih priručnika je uzeo pogrešnu premisu da su nacije etničkog porijekla, gradeći akrobatsku misao o više nacija od jednog etniteta, potpuno suprotnu opšteprihvaćenoj naučnoj misli: nijednu naciju na svjetu ne čini jedan etnitet!

Savremena nauka bjelodano pokazuje kolike su zablude kod mnogih naroda o sopstvenom porijeklu. Što biste rekli na naučno utemeljenu činjenicu da Njemci i Mađari imaju procentualno više slovenskih predaka od Srba?! Etnije su te koje su činile narode, a narodi, formiranjem modernih država, nacije. Nijedan se narod nije formirao niti je nestao u beznačajnom istorijskom periodu. To su procesi koji traju desetinama godina najmanje. Još je Weber smatrao da se rasna pripadnost razlikuje od nacionalne po tome što je rasno stvarno zasnovana na zajedničkom porijeklu, dok nacionalnu grupu čini subjektivno vjerovanje u zajedničko porijeklo (Weber, 1922).

To „subjektivno“ se kod Crnogoraca mijenjalo u odnosu na objektivne okolnosti. Ako postoji period u crnogorskoj istoriji kada je postojala opasnost da Crnogorci nestanu kao narod i utope se u drugi, to je bilo vrijeme knjaza/kralja Nikole. Upravo je presudila ta sopstvena svijest o zajedničkom trajanju Crnogoraca kroz istoriju, ta posve autentična istorija i teritorijalni integritet iskazan u konačnom u formiranju moderne države u vrijeme vladavine knjaza Danila. Entoni Smit govori o groblju izumrlih naroda kroz istoriju, pominje se cifra veća od 12.000, što činjenici da danas crnogorski narod i nacija ravnopravno postoji sa skoro 200 nacija daje poseban značaj. Nacionalni identitet će se formirati samo u prisustvu i kontrastu prema drugim nacijama. Kada znamo ko smo, dijelom to znamo i zbog toga što znamo što nijesmo! To saznanje da znamo što nijesmo održalo je nacionalni idntitet Crnogoraca bez obzira na pokušaje mijenjanja nacionalne svijesti u drugoj polovini XIX stoljeća i početkom XX.

Teza koju proturaju političari iz SPC i njihovi konzumenti da su komunisti stvorili crnogorsku naciju može piti vodu samo kao činjenica da nijesu zabranjivali crnogorsku naciju kao oni što su bili na vlasti prije njih. Pripadam školskoj generaciji koja je prvi razred upisala 1962. godine. U Baru. Multietičnom Baru u kojem se bar deset porodica u Naftinim zgradama đe smo živjeli pisali kao Srbi i ne śećam se da im je falila dlaka sa glave. Jedan bivši poslanik Narodne stranke je iz tog kraja pa neka kaže da nije tako. Siguran sam da je najmanje 95 odsto udžbenika iz kojih sam učio tokom svog školovanja štampano u Beogradu, po nastavnim programima Srbije. Ili SR Srbije. Jezik, Književnost, Istorija, Geografija, … i sve nauke koje pomažu izgradnji identiteta po programima po kojima su Srbi učili!?

Uticaj elita: Moram priznati da prvi put čujem da neko tako stvara novu naciju. Śećam se da je Milorad Ekmečić često pričao anegdotu o češkoj inteligenciji kad su se sastajali u Bohemiji u XIX stoljeću u želji da stvore češku naciju, kako je jedan pjesnik rekao „ako ovaj plafon padne na nas neće biti češke nacije“.

Ekmečić je tako želio da naglasi uticaj elita na stvaranje nacije i identiteta, nezadovoljan srpskom inteligencijom i njenom doprinosu podizanju “srpstva”. Važan je uticaj elita ali nije samo on dovoljan. Za takvo nešto je potrebna i svijest o svom istorijskom trajanju i doživljavanju sebe kao specifične zajednice u svim aspektima. Da je samo važno djelovanje elita, za vrijeme socijalizma u Crnoj Gori ne bi bilo potrebno da padne plafon na tadašnje elite. Toliko su se bavili crnogorskim identitetom. Iskreno, kad se osvrnem iza sebe, uopšte mi nije jasno o čemu ti ljudi pričaju. O sebi sam morao da učim van nastavnog programa, sve što sam naučio o istoriji Crne Gore učio sam kao samouk.

Istoriju Crne Gore u školi smo prolazili kao da je slovenačka. I onda mi neki jučera’nji objašnjavaju vrijeme u kojem sam se školovao, sve držeći se one da 1000 puta ponovljena laž postaje istina. Moguće da je bilo onih kojima se nije sviđelo što nijesmo učili o Pavlu Đurišiću kao heroju, ali držim da ih je tada bilo malo, bez obzira što danas pričaju. Kao neko ko nikada nije pripadao komunističkoj partiji niti toj boljševičkoj varijanti Marksovog učenja (ili lenjinizmu), stomak mi se prevrće kad slušam mnoge koje znam iz tih vremena. Pridružujem se onima koji kažu da su im od ondašnjih komunista kudikamo odvratniji današnji antikomunisti. Izgleda da nas je ostalo samo nekoliko od svih onih iz moje generacije koji smo vjerovali u Darvinovu evoluciju. Danas oni vjeruju u Kaina, Avelja, Šeta i njihovu đecu. Slično je i sa nacijom. Ne śećam se da sam čuo od skoro svih sa kojima sam dijelio školske klupe da pomenuše svoju srpsku pripadnost! Biće da su prigrlivši Kainovu, Aveljevu i Šetovu đecu prigrlili Amfilohija, pa im je proširio nacionalne vidike devedesetih.

Pristojan prijedlog: Nego, htio sam nešto da predložim premijeru Đukanoviću: dobro bi bilo da napiše jedan tekst za Pobjedu u kojem bi izložio tezu da smo svi Crnogorci u Crnoj Gori.

Kad je mogao Đilas što ne bi mogao Milo? A za ove koji pričaju da je sve počelo 1945, zahvaljujući g-dinu Danilu Radojeviću, prenosim citat iz Zete : “Podgorica, mart 1939. – Crnogorci koji su prepoznali svoje interese u sprezi sa velikosrpskom buržoazijom, u težnji da joj se „približe“ – otpisivali su veliki dio crnogorske istorije i govorili, kao i velikosrpski ideolozi, o „petovjekovnom ropstvu“. Pošto su izgubili dostojanstvo, uzaludno im je bilo povremeno pozivanje na vječitu borbu Crnogoraca protivu osvajača: srpska čaršija je bila već izmislila metode omalovažavanja te borbe, svodeći strašnu istoriju crnogorskog naroda za svaki slobodan dan na hvalisavost i laž. Tako su ih srpski buržuji i bezlična čaršija prisilili da se odriču sopstvene istorije, onog bitnog perioda do okupacije Duklje (Crne Gore) od Nemanjića – u korist srpske istorije (otkuda bi oni mogli pred srpskom buržoazijom, kod koje traže utočišta, da govore o crnogorskom kraljevstvu prije srpskog za čitavo stoljeće i po). Tako je došlo do apsurda, da su Crnogorci (jer su prema toj koncepciji podešeni i školski programi) zaboravili dio svoje istorije, od arhonta Petra ( X v.), do pada pod Nemanjiće (kraj XII v.), u kojemu su njihovi preci izvojevali samostalnost od Carigrada i priznanje suvereniteta od Rima. Isto tako, crnogorska buržoazija je pristala na „popunjavanje“ srpske istorije crnogorskom, perioda od pada Smedereva do prvog srpskog ustanka (1459-1804). Ti Crnogorci prihvatili su i srpske kultove, pa su slavili i pogibiju kneza Lazara, a zaboravili da je crnogorski vladar Balša II poginuo isto u boju protivu Turaka koje je predvodio Hajrudin paša, na Saurskom polju kod Berata, i to četiri godine prije Lazara – 1385, itd. Oni nijesu uviđali spomenutu žalosnu protivurječnost: istovremeno su se hvalisali vječitom borbom Crnogoraca i govorili o „petovjekovnom ropstvu“. “ Kako onda – tako i sad!

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.