Dr Novak Kilibarda i Slavko Perović o knjizi “Njegoš je izmislio srpsku narodnost Crnogoraca” Miroslava Ćosovića

SLAVKO PEROVIĆ: DOSELJENJE SRBA

Knjiga Miroslava Ćosovića Njegoš je izmislio srpsku narodnost Crnogoraca, izdanje autora, Cetinje 2013. g. predstavlja skoro nevjerovatno iznenađenje i ogromna je eksplozija istorijske istine koja satire ključne velikosrpske laži o Crnoj Gori, velikosprskog kulturocida nad njom, njenog ubijanja i fabrikovanja Crnogoraca u Srbe. U ovom trenutku treba biti svjestan da je tajni velikosrpski projekat Ilije Garašanina Načertanije (1844. g.) ubio ne samo Crnogorce i Crnu Goru, nego je ubio i same Srbe i Srbiju, a nad Bošnjacima izvršio jezivi genocid i razurio jedan od najljepših, najveličanstvenijih snova svih Južnih Slovena, njihovu državu Jugoslaviju…

I pored toga što Ćosović nije istoričar, izvršio je perfektnu periodizaciju i, na sedam stotina strana knjige, na svaki velikosrpki falsifikat odgovorio dokumentom koji sadrži istinu, tako da je raznio velikosrpstvo u prah i pepeo, polažući ga onamo đe pripada, u ideologiju monstruoznog zločina koji kontinuirano traje, evo skoro, sto sedamdeset godina. Već godinama govorim i pišem kako je Crnoj Gori nasušno potreban jedan izdavač koji bi pokrenuo istorijsku biblioteku pod nazivom Tragovima velikosrpskih falsifikata o Crnoj Gori i Crnogorcima! Znam da, o pojavi takvog izdavača nema ni govora, ali vidim ispred sebe objavljene čitave tomove istorijske istine. Takva biblioteka, ne samo da bi razurila velikosrpstvo u odnosu na Crnu Goru, nego bi kapitalno doprinijela skidanju ogromno teških, i podlih, velikosrpskih falsifikata o samoj Srbiji, i časnom srpskim narodu.

Koliko častan, toliko nesretan, jeziva sudbina…

Sada ću, nešto bitno, dodati Ćosovićevoj knjizi. Najjeziviji, najmračniji i najzločinačkiji velikosrpski udar na Crnu Goru i Crnogorce, i okidač za njihovo posrbljavanje i satiranje Crne Gore, bila je najteža velikosrpska laž kako su Crnogorci, zapravo, čisti Srbi, potomci onih srpskih plemića i vojske koja je, nakon kosovskog poraza, uspjela da utekne u praznu Crnu Goru, i naseli je. Na ovu laž, koju je maestralno proširio najveći velikosrpski falsifikator Vuk Karadžić, nasadiće se, odmah, sva srpska istorijska nauka, etnologija, istorija književnosti… na primjer, ali i jedan jezivi falsifikator od Jovana Erdeljanovića, čije su knjige o Crnoj Gori i srpskom porijeklu Crnogoraca, gola, svjesna , namjerna, kreirana i planska laž. Žrtva ove laži bio je i genijalni Njegoš, ali će i površna analiza pokazati da je on, u svom epohalnom Gorskom vijencu, nju upotrijebio kako bi ponovio da je vjera kod Srba i Crnogoraca pravoslavna, a kako je majka autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Srpska pravoslavna crkva, iz koje je crnogorska nastala, u Crnoj Gori se često čulo da im je vjera – srpska. To kod Crnogoraca, baš kao ni kod skoro svih drugih pravoslavnih naroda, nije bila oznaka naroda, nego oznaka pripadništva zoni djelovanja konkretne pravoslavne patrijaršije, u ovom slučaju pećke, i ovo je jedina istina, druge nema. Inače, da se Njegoš smatrao Srbinom on bi morao da piše i govori kako mi   n i j e s m o   Crnogorci, nego Srbi kao narod! Sa druge strane, kako bi bilo moguće da crnogorski prostor naseli drugi narod, a svi toponimi po naseljenju drugih, ostanu i dalje, sve do danas, crnogorski? Zašto novodoseljeni Srbi, ili Rašani, kako su se tada zvali, ne nazvaše Crnu Goru, novu im domovinu, Novom Raškom, ili je krstiše – Slobodnom Raškom? Zašto, ako je Obilić postojao, ali znamo da nije, ne nazvaše, makar neku glavicu, ili planinu – Obilićeva glavica, ili neki crnogorski grad – Lazarev grad, zašto mitropoliju crnogorsku u inat Turcima, ne proglasiše – patrijaršijom? Odgovor je lak – došli ga u Crnu Goru nijesu, tačka! Pa što je radio Njegoš, kroz priču o doseljenju Srba? Tražio je saveznika, navodio Srbe na ustanak, na otpor, na sukob sa Turcima, davao im podstreka koliko je gođ mogao, a ni slutiti nije mogao da će se ta njegova iskrena podrška Srbima, iskoristiti od njih istih da mu se ubije narod, država, crkva, i još mnogo, mnogo toga. Pa, đe mi živimo danas? U velikosrpski ubijenoj Crnoj Gori. Ko se pravi da ne vidi, laže!

Naravno, Crna Gora nije bila nenaseljena, ni prazna. U to vrijeme njom je vladao Balša II čija žena bijaše Jelena, šćer kneza, a ne nikako cara, Lazara. A sad ćemo trk do Dubrovnika onoga doba.

Braća Stracimir, Đurađ i Balša Balšić tada vladaju Zetom i śevernom Albanijom. Sa Dubrovnikom održavaju odlične odnose. Kotor se 1370-te, čim je oslabila moć cara Uroša (srpskog) oslobađa od srpske države i pripaja ugarsko-(mađarsko)-hrvatskom kralju I Ludoviku. Nakon smrti Uroševe srpska se država, doslovce,raspala. U tim trenucima Đurađ Balšić prisvaja Trebinje, bokešku župu Dračevicu i Konavle. Odmah su mu Dubrovčani počeli plaćati svetodimitarski danak, kao znak saradnje i potčinjenosti, ali to će trajati samo do 1377-me godine, kada dolazi do pobune u Dračevici i Konavlima, pa će onaj dohodak Dubrovčani plaćati Tvrtku, bosanskom kralju.

Ono što je važno za ovu priliku je činjenica, da se Đurađ Balšić proširio i na albanski drač i stekao titulu duke dračkog.

Velikosrpska laž je da je Vuk Brankvić izdao kneza Lazara u kosovskoj bici. Nije, nego se borio kao vitez. Ali, kosovska bitka je izgubljena, i što radi Vuk Branković? Evo ovako – ima namjeru da spasi svoje blago tako da ga pohrani u Dubrovnik, te da na isti način spasi sebe i porodicu.U tom smislu šalje 1390-te svog poslanika u Dubrovnik da to kod kneza dubrovačkog ostvari.Ovome to polazi za rukom. Dubrovčani su odmah izdali ispravu kojom Vuku Brankoviću, ženi mu Mari (Lazareva šćer) i sinovima mu: Grguru, Đurđu i Lazaru, garantuju da će u svako vrijeme primiti njihovo blago, ali i njih. Dubrovčani im poručuju da, ako požele u Dubrovnik sagraditi pravoslavnu crkvu, to mogu i uraditi!

Vuk umire 1398, a Turci njegove zemlje daju Lazarevom sinu, turskom vazalu Stefanu, a mali dio ostavljaju Vukovoj đeci.

Sve gornje je napisano kako bi se potvrdilo da je o svemu ostala dokumentacija u dubrovačkom arhivu. Vidimo da se radi o jednom jedinom doslejeniku i njegovoj porodici, ali je notirano. Tako prođe Vuk Brankvić kod Dubrovčana, ali su ovaj slučaj još notirali kako Stambol, tako i Mleci (Venecija), tako i Kotor, i drugi. A kako je moguće da, o navodnom doseljenju hiljada Srba u Crnu Goru, po kosovskoj bici, ne ostade ni traga ni glasa u dokumetima, sve do pojave Garašnina, kad se razvi i „glas“ i „trag“? Zar Balšići ne bi dokumentovali doslejenje Srba, ta radi se o   h i lj a d a m a? A Stambol? A Mleci – Venecija? A Beč? A Pešta? A Zadar? A Split? A…?

Bi, kako ne bi, bio bi to isuviše krupan i masovan događaj, sa velikim političkim i vojnim posljedicama, da bi se o njemu – ćutalo. A niđe nema ni jednog jedinog – dokumeta! Zašto?

Nikakvog doseljenja bilo nije…

Slavko Perović, 1. 4. 2013.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , , , , , . Zabeležite stalnu vezu.