Milorad Popović odgovara Gojku Čelebiću: Čovjek bez svojstava

Prvi je radni dan novog ministra. U kabinet ulazi mlada savjetnica, pjesnikinja. “Gośa, dobro došao” – srdačno ga pozdravlja. Ministrovo rumeno lice namah je postalo ružičasto, onda bijelo. Nervozno je ustao, okrenuo leđa službenici, ovlaš pogledao kroz prozor, i promrmljao: “Ja nisam Gośa. Ja sam ministar.”

(Anegdota s početka 1993.)

U našim tradicionalnim seoskim sredinama, zimski noćni śednici rođaka, bratstvenika i plemenika, bili su svojevrsni pučki teatri. Unaprijed su bile podijeljene uloge beśednika, guslara, ali i onih koji su služili za razbibrigu, šalu i sprdnju. Laureat ovogodišnje Trinaestojulske nagrade, Gojko Čelebić, zvani Gośa, autentični je nasljednik seoskih lažova i mitomana, koji bez stida i pameti, ne obazirući se na podsmijehe i podgurkivanja prisutnih počinju svaku priču, u ovještalom stilu: “Śedimo tako upetoro, Ja, Tito, Staljin, Molotov i Đido. Popij ti mi tun jednu po jednu, a onda veli Staljin Titu: ‘Slušaj ti mene austriski kaplare…”

No, Čelebićeve laži su blentavije i od izmišljanja notornih seoskih avetinja. Na primjer, on kaže da mu je Ernesto Sabato, koji je u vrijeme njegovog amasadorovanja u Argentini imao devedesetak godina i bio poluslijep, rekao da ga Gośa podśeća na Vitolda Gombroviča. Da je mali Miloševićev diplomata svijećom tražio, ne bi mogao naći većeg antipoda sebi od autora romana Ferdidurke, koji je bio emigrant, enfant terrible, surovi kritičar poljske malograđanštine. Dalje, da je Gośa rekao da ga je recimo Nikaragva – śetimo se počasnoga konzula Nikaragve u Nušićevoj Gospođi ministarki – ili neka druga banana republika, predložila za Nobelovu nagradu, mogao bi to neko naivan i povjerovati. Ali, da se zemlja Borhesa, Kortasara i Sabata, koja je toliko ojađena odlukama Nobelova komiteta, založi za anonimnog balkanskog pisca čije knjige nijesu prevedene ni na jedan svjetski jezik, zaista je nečuveno budalasto. Ipak, najgluplji i najbestidniji su oni lažovi koji oči na oči, izmišljaju i negiraju stvari koje svako iole pismen može provjeriti. Gośa tvrdi da je on, a ne Radojica Bošković, 1978. dobio nagradu Risto Ratković, premda još nije bio objavio nijednu knjigu!?

Ergo, Čelebić se od drugih seljaka lažova najviše razlikuje po tome što je njegova opsesija veličinom trajna i neutoljiva, i može se uporediti samo s razmjerama njegovog literarnog netalenta. Jer, da nije tako tragično nedarovit, poslije dvadeset objavljenih knjižurina i tolike upornosti u obijanju pragova slavnih pisaca po svijetu, prežanja urednika po sajmovima knjiga i redakcijama časopisa i izdavača, danas bi se Gośa mogao pohvaliti sijasetom povoljnih recenzija.

Gośa je ljut što mu kudim “djelo”. Posebno se srdi zbog drskosti jednog autodidakta. (On bi sigurno, kakvog ga je bog dao, i Krleži, Tomasu Manu ili Borhesu, prigovorio da nemaju fakultetsko obrazovanje). Gośu, ipak, svrbi nešto drugo: ja ne moram, poput njega, izmišljati usmene pohvale mrtvih pisaca. O mojim knjigama pišu najviši književni autoriteti; pjesme i eseji su mi prevedene na glavne evropske književne jezike; Karnera je, u tekućoj 2013. godini, nominovan za tri najuglednije regionalne nagrade…

Gośin psihološko-moralni profil najsličniji je imotskim torbarima, koji su basrljali po svim austrougarskim provincijama. I mladi Čelebić se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća prikazivao, u materijalnom pogledu, još bjednijim nego što je uistinu bio. Oprosio je sve titogradske redakcije, institucije, sizove, od Stvaranja, Pobjede, Televizije, CNP-a… da bi poslije nekoliko godina one iste ljude, koji su mu pomagali, nemilosrdno proganjao, tražio da se ugase njihove asocijacije, PEN centar, Matica crnogorska, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika. (O Gośinim lupeštinama, i njegovoj transformaciji od stanara bijednog sobička u Bajovoj ulici do vlasnika stare kapetanske četvorospratne palače u Prčnju, drugom prilikom, ukoliko se još jednom glasne).

Gośa patološki mrzi – i stidi se – sve što ga podśeća na nekadašnju materijalnu bijedu, i zbog toga falsifikuje mjesto rođenja (sramota ga je što se rodio u Štitarima), zato je i s ijekavice bio prešao na ekavicu, postao Vizantinac. U bilješci o autoru, u nagrađenoj knjizi, Dostojevski i zapad, kaže, da je krajem sedamdesetih postao postmodernista i da se se „formirao u radikalnom krilu ovog pokreta: u evropskoj disidentskoj književnosti“(sic!). (Možda se Gośa preumio i zamijenio biobibliografiju crnogorskog i nekog zamišljenog stranog izdanja knjige, jer ovdje i bekacini znaju da je cijelog života bio državni stipendista i visoki državni činovnik).

Sad se postavlja pitanje, je li žiri za Trinaestojulsku nagradu pročitao Gośinu knjigu, Dostojevski i zapad, ili su ih toliko osupnule njegove tlapnje o Sabatu i Argentini, o pet svjetskih jezika i sedam instrumenata da niko, makar nasumice, nije otvorio bilo koju stranicu ove kupusare, pravog galimatijasa citata, fusnota, nepovezanih i nesuvislih meditacija. Lakoća citiranja i nedostatak bilo kakvog kompozicijskog i logičkog slijeda može navesti čitaoca da pomisli kako je autor sastavljao knjigu pabirčeći istrgnute listove iz neke bombardovane biblioteke. Zbog ograničenosti prostora citiraćemo jednu laureatovu rečenicu – i jedan naslov – kakvih možete naći na svakoj stranici ove knjižurine: “Razumijevanje sina, toplo i nježno osjećanje uz oca, s ocem i za ocem, koje je Đilas i nesmotreno ispoljavao prema Njegošu u svojoj romansiranoj biografiji Njegoš vladika, pjesnik, mislilac osjeća se, na drugom mjestu, u drugim okolnostima – niti se on trudi da to sakrije niti je sakrio”. I naslov: ”SLOVENSKA DUŠA. TURGENJEV I TERMIN NIHILIZAM. PREPORUKA CIA-I DA ČITA DOSTOJEVSKOG. OKRILJE PARODIJE”.

Nešto mi govori da je, ipak, Dragan K. Vukčević, pročitao ovo po pretencioznosti i stupidnosti – u kosmičkim razmjerama – jedinstveno štivo pisca i učenjaka Čelebića Gośe, profesora UDG i budućeg akademika CANU. Jer, ne bi Dragan K. imao toliku javnu, i tajnu moć, da „stvaraoci“ Gośinog profila nijesu njegovi pouzdanici i favoriti. Sterilni ideolozi i mešetari ne mogu sačuvati svoj uticaj ukoliko se banalnost i diletantstvo ne ozakoni kao vrhovna društvena paradigma.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , , . Zabeležite stalnu vezu.