Odgovor Lompara Čelebiću: Duka od Štitara

Opet se glasnuo Čelebić g. Gojko, kao pas na ježa. A bolje bi mu bilo da nije.

Jer, toliko samoponiženja i laži, nema ni na prostorima đe je, kako veli, tucao kamen, krečio i “učio jezike”. A sve u dirljivom pokušaju da bude veliki – pisac, ministar, diplomata…

I eto, od svega je najveći – lažov.

Ima takvih likova u literaturi, od one žabe što se puvala dok nije prsla do Čelebić g. Gojka, koji je u toj svojoj manijačkoj želji da sve nadraste, promijenio čak i mjesto rođenja – Podgorica, umjesto Štitari.

Za to mu je jedan njegov kolega, ali istinski dramaturg i pisac (Ljubo Đurković) rekao: Zaludu bježiš od Štitara kad ti je njihova mapa na čelo utisnuta.

Iz svog njegovog galimatijasa, sigurno je samo jedno: pisac je nikakav, ali zato može biti izvanredan književni lik.

Uspio je nekako jedne godine, da dođe do Danila Kiša i da mu uvali neku kupusaru da čita. Poslije kratkog čitanja, Danilo mu je javio da mu je bolje da se ne bavi literaturom. A Mirko Kovač je zapisao da se Čelebićevi romani prosto ne mogu čitati.

Skoro dvije decenije sam glavni i odgovorni urednik književnog časopisa ARS, koji je nedavno nagrađen na Sajmu knjiga u Sarajevu. Malo je ko od njegovih saradnika (a bilo je tu vrhunskih evropskih pisaca), čuo za ime Čelebić Gojka. I u ljudskom i stvaralačkom smislu.

A za sebe veli da je poliglota, a meni da ne znam ni jedan jezik. Laže, bre. I jedno i drugo.

Njegovo naukovanje jezika, započelo je učenjem ekavice, jer je dva puta bio na proputovanju u Beograd i zaključio da je ekavica bolja podloga za strane jezike od primitivne ijekavice. Ekavica je, kazivao je, jezik kulture, za razliku jezika na kojem su stvarali Njegoš, Krleža i drugi.

A onda je počeo da “govori” francuski ekavicom i da ga piše ćirilicom. Kao i engleski, uostalom. Dalje, bio je Miloševićev ambasador u Argentini i, u isto vrijeme, nerezidentni ambasador za Urugvaj i Paragvaj, a ne govori španski. Pa je opet, kao poliglota bio Miloševićev savjetnik ambasade u Japanu.

I kad su ga otud najurili (a malo mu je falilo da progovori japanski), crnogorsko MVP ga šalje u našu misiju pri Ujedinjenim nacijama. Tamo su ga slali na neke sastanke, poslije čega je misija molila da im se ustupe stenogrami, jer g. Čelebić Gojko nije znao o čemu se pričalo.

Dalje, štitarski Minhauzen, kaže: “…dovodi me u vezu s dodjelom nagrade Risto Ratković Radovanu Karadžiću 1993, ma kakvu bre vezu, nagrada je tada bila opštinska, ministarstvo nije imalo konekcije s njom, data je usred ljeta, bio sam 1.000 km van zemlje i saznao mjesec kasnije, nemam ja s tom nagradom iz devedesetih nikakve veze, osim prijatne uspomene da sam istu u jačoj konkurenciji dobio, 1978, istrčao s njom na ondašnju jugoslovensku književnu scenu zahvalan darodavcu.”

Laže, pričaju očavidci da je prošetao s Radovanom crvenom stazom. A tek kolika je bezočna lažavina da je 1978. dobio Ratkovićevu nagradu u jačoj konkurenciji. U zvaničnoj dokumentaciji, spisku dobitnika nagrade, koja se dodjeljuje od 1973. ove prišipetlje niđe nema. A evo spiska:

1973 Ljubislav Milićević

1974 Jevrem Brković

1975 Dušan Kostić

1976 Sreten Perović

1977 Milo Kralj

1978 Radojica Bošković

1979 Dobrosav Smiljanić

1980 Dragomir Brajković

1981 Gojko Dapčević

1982 Dragoljub Jeronić

1983 Iso Kalač

1984 Ranko Jovović i Vukman Otašević

1985 Nije dodijeljena

1986 Todor Dutina

1987 Slobodan Kostić

1988 Radovan Pavlovski

1989 Ljubica Miletić

1990 Ranko Sladojević

1991 Ismet Rebronja – odbio da primi nagradu

1992 Aleksandar Sekulić

1993 Radovan Karadžić

1994 Ilija Lakušić

1995 Bećir Vuković

1996 Blagoje Baković i Dragan Koprivica

1997 Đorđe Sladoje

1998 Pavle Popović

1999 Todor Živaljević Velički i Milovan Vitezović

2000 Tiodor Rosić

2001 Đorđe Nikolić

2002 Aleksandar Bečanović

2003 Bogić Rakočević i Dragan Jovanović Danilov

2004 Mladen Lompar

2005 Duško Novaković i Milorad Popović

2006 Borislav Jovanović

2007 Vladimir Đurišić

2008 Marko Vešović – odbio da primi

2009 Pavle Goranović

2010 Ivica Prtenjača

2011 Ljubeta Labović

2012 Mile Stojić

A sada još malo guglanja za našeg Minhauzena.

Poslije tucanja kamenja i stopiranja po Evropi, kako je naučio jezike, veli da je ‘91. bio moler u Parizu, a da se na jesen šunjajući se (a to mu baš i priliči) odbranio magistarski rad u Pragu, i da je malo poslije, od molera postao ministar, koji iz podruma vadi pokradene slike sa ratišta i “odmah dao da se sve nakrca na kamion i vrati na Debeli brijeg”.

Što lažeš, bolan, rekao bi onaj Adrićev lik iz “Znakova…”

U jednoj vijesti od 4. februara 1994, pod naslovom: VRATITI HRVATSKOJ UMJETNICKO BLAGO, piše:

Matica crnogorska, Udruženje nezavisnih knjizevnika Crne Gore, crnogorski P.E.N. centar, poslanički klubovi Liberalnog saveza i Socijaldemokratske partije, kao i brojni kulturni i javni radnici iz ove republike, zatražili su od republičkog ministra kulture Gojka Čelebića da umjetničke slike koje su u Crnu Goru donijete sa dubrovačkog ratišta vrati onima kojima pripadaju, bez ikakvih pogađanja i potvrda o vlasništvu.

Ponavljajući ovaj i ranije više puta isticani zahtjev, pjesnik i likovni kritičar Mladen Lompar je, na današnjoj konferenciji za štampu u Podgorici, izjavio da treba iskoristiti sadašnje pompezno najavljeno normalizovanje odnosa sa Hrvatskom, pa slike vratiti njenom ministru kulture, a on će, valjda, naći načina da ih dostavi svojim pravim vlasnicima.

“Na taj način, gospodin Čelebić, koji je ranije izjavio da će slike biti vraćene tek kada se potvrdom dokaže pravo vlasništva, izbjeći mukotrpno i ne baš prijatno kusuranje, a sa Crne Gore skinuti makar jednu ljagu koje stoje kao barijera našoj kulturnoj saradnji sa civilizovanim svijetom”, rekao je Lompar.

On je novinare upoznao sa informacijom da se Ministarstvu kulture Crne Gore, dosad, sa zahtjevom za povraćaj slika i urednom potvrdom o vlasništvu, iz Hrvatske obratila porodica slikara M. Stanića, kojoj je iz porodične zbirke otuđeno oko 400 ulja!

Lompar primjećuje da ministar Čelebić, osim što je priznao da Crna Gora raspolaže zaplijenjenim umjetničkim blagom, nikada nije rekao koliki je njegov obim, broj slika i slično.

Lompar je, na kraju, istakao da se od ministra Čelebića traži da, osim slika, vrati i štampariju koju su, u vrijeme ratnih dejstava, iz okoline Dubrovnika crnogorski rezervisti donijeli u Podgoricu.

“Sramno je i žalosno da Crna Gora koja je prije pet vjekova imala svoju štampariju, sada štampa svoje knjige na ukradenoj štampariji”, rekao je Lompar. (V. STRAHINJIĆ)

Na jesen iste godine, u Socijaldemokratiji br. 3, (Oktobar – Novembar 1994. strana 11), u tekstu: OSUDA AKTUELNE POLITIKE, stoji: Na današnjoj konferenciji za štampu prof. dr Ilija Vujošević je rekao da najnovija zbivanja u CNP-u i nekim drugim značajnim institucijama kulture u našoj Republici predstavljaju logičan i tužan epilog jedne potpuno dezorjentisane kulturne ili, bolje reći, antikulturne politike.

Takva politika, po ocjeni predśednika SDPCG poništava, falsifikuje i imitira istinsku kulturnu tradiciju Crne Gore i njenih stvaralaca.

Spominjući primjer crnogorskih muzeja, odnosno prema Bijenalu, PEN Centru i Matici crnogorskoj da, umjesto Dadovog i Lubardinog duha i daha Evrope ili Lesovog cetinjskog tihog bola, u crnogorskoj kulturi sve je više paljanskog duha i anonimne novokomponovane kadrovske gerile.

Na kraju, predśednik SDP CG se založio za smjenu aktuelnog ministra kulture gdina Gojka Čelebića i pozvao je premijera Đukanovića da to učini što prije, ukoliko i sam nije inspirator takve politike.

Na kraju: što se g. Čelebić Gojko sad naprasno zanima za Crnogorski PEN Centar, instituciju koju je svojevremeno proganjao, sa akademikom Pavlom Mijovićem na čelu. Zato što bi, da se, kako on veli “mic po mic”, tamo ušunja.

E neće moći. Pa da je napisao još toliko kupusara, kojima svako malo prebrojava stranice, a onda ih u kesama kao “trgovica” nudi po kancelarijama.

A što se tiče antifašizma Čelebić g. Gojka i njegove naprasne ljubavi za 13. jul i antifašizam, evo jednog citata iz njegove nagrađene kupusare “Dostojevski i zapad”: “…Sramno je žmurenje i još sramnije ćutanje Evrope pred Titovim zločinima i zločinima njegovih maštovitih upravnika – Crnogoraca na prvom mjestu, od kojih se neki, o ironije, sa svojim brojnim zločinačkim decenijama o vratu kod nas danas promovišu kao heroji.”

Ko poslije ovoga ne bi pomislio da su mu krijući, “mic po mic” uvalili 13. julsku nagradu.

O njegovim stupidnostima o meni, opet što lažeš, bolan, kako bi rekao onaj Adrićev lik iz “Znakova…”

I savjetujem ga na kraju, da umjesto učenja japanskog ili nekog drugog egzotičnog jezika, nauči nešto iz korišćenja savremenih komunikacija, da npr. kako da koristi google ili bing.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa . Zabeležite stalnu vezu.