Slavko Perović o knjizi „Njegoš je izmislio srpsku narodnost Crnogoraca“ Miroslava Ćosovića

DOSELJENJE SRBA

Slavko Perović

Slavko Perović

Knjiga Miroslava Ćosovića Njegoš je izmislio srpsku narodnost Crnogoraca, izdanje autora, Cetinje 2013. g. predstavlja skoro nevjerovatno iznenađenje i ogromna je eksplozija istorijske istine koja satire ključne velikosrpske laži o Crnoj Gori, velikosprskog kulturocida nad njom, njenog ubijanja i fabrikovanja Crnogoraca u Srbe. U ovom trenutku treba biti svjestan da je tajni velikosrpski projekat Ilije Garašanina Načertanije (1844. g.) ubio ne samo Crnogorce i Crnu Goru, nego je ubio i same Srbe i Srbiju, a nad Bošnjacima izvršio jezivi genocid i razurio jedan od najljepših, najveličanstvenijih snova svih Južnih Slovena, njihovu državu Jugoslaviju…

I pored toga što Ćosović nije istoričar, izvršio je perfektnu periodizaciju i, na sedam stotina strana knjige, na svaki velikosrpki falsifikat odgovorio dokumentom koji sadrži istinu, tako da je raznio velikosrpstvo u prah i pepeo, polažući ga onamo đe pripada, u ideologiju monstruoznog zločina koji kontinuirano traje, evo skoro, sto sedamdeset godina. Već godinama govorim i pišem kako je Crnoj Gori nasušno potreban jedan izdavač koji bi pokrenuo istorijsku biblioteku pod nazivom Tragovima velikosrpskih falsifikata o Crnoj Gori i Crnogorcima! Znam da, o pojavi takvog izdavača nema ni govora, ali vidim ispred sebe objavljene čitave tomove istorijske istine. Takva biblioteka, ne samo da bi razurila velikosrpstvo u odnosu na Crnu Goru, nego bi kapitalno doprinijela skidanju ogromno teških, i podlih, velikosrpskih falsifikata o samoj Srbiji, i časnom srpskim narodu.

Koliko častan, toliko nesretan, jeziva sudbina…

Sada ću, nešto bitno, dodati Ćosovićevoj knjizi. Najjeziviji, najmračniji i najzločinačkiji velikosrpski udar na Crnu Goru i Crnogorce, i okidač za njihovo posrbljavanje i satiranje Crne Gore, bila je najteža velikosrpska laž kako su Crnogorci, zapravo, čisti Srbi, potomci onih srpskih plemića i vojske koja je, nakon kosovskog poraza, uspjela da utekne u praznu Crnu Goru, i naseli je. Na ovu laž, koju je maestralno proširio najveći velikosrpski falsifikator Vuk Karadžić, nasadiće se, odmah, sva srpska istorijska nauka, etnologija, istorija književnosti… na primjer, ali i jedan jezivi falsifikator od Jovana Erdeljanovića, čije su knjige o Crnoj Gori i srpskom porijeklu Crnogoraca, gola, svjesna , namjerna, kreirana i planska laž. Žrtva ove laži bio je i genijalni Njegoš, ali će i površna analiza pokazati da je on, u svom epohalnom Gorskom vijencu, nju upotrijebio kako bi ponovio da je vjera kod Srba i Crnogoraca pravoslavna, a kako je majka autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Srpska pravoslavna crkva, iz koje je crnogorska nastala, u Crnoj Gori se često čulo da im je vjera – srpska. To kod Crnogoraca, baš kao ni kod skoro svih drugih pravoslavnih naroda, nije bila oznaka naroda, nego oznaka pripadništva zoni djelovanja konkretne pravoslavne patrijaršije, u ovom slučaju pećke, i ovo je jedina istina, druge nema. Inače, da se Njegoš smatrao Srbinom on bi morao da piše i govori kako mi   n i j e s m o   Crnogorci, nego Srbi kao narod! Sa druge strane, kako bi bilo moguće da crnogorski prostor naseli drugi narod, a svi toponimi po naseljenju drugih, ostanu i dalje, sve do danas, crnogorski? Zašto novodoseljeni Srbi, ili Rašani, kako su se tada zvali, ne nazvaše Crnu Goru, novu im domovinu, Novom Raškom, ili je krstiše – Slobodnom Raškom? Zašto, ako je Obilić postojao, ali znamo da nije, ne nazvaše, makar neku glavicu, ili planinu – Obilićeva glavica, ili neki crnogorski grad – Lazarev grad, zašto mitropoliju crnogorsku u inat Turcima, ne proglasiše – patrijaršijom? Odgovor je lak – došli ga u Crnu Goru nijesu, tačka! Pa što je radio Njegoš, kroz priču o doseljenju Srba? Tražio je saveznika, navodio Srbe na ustanak, na otpor, na sukob sa Turcima, davao im podstreka koliko je gođ mogao, a ni slutiti nije mogao da će se ta njegova iskrena podrška Srbima, iskoristiti od njih istih da mu se ubije narod, država, crkva, i još mnogo, mnogo toga. Pa, đe mi živimo danas? U velikosrpski ubijenoj Crnoj Gori. Ko se pravi da ne vidi, laže!

Naravno, Crna Gora nije bila nenaseljena, ni prazna. U to vrijeme njom je vladao Balša II čija žena bijaše Jelena, šćer kneza, a ne nikako cara, Lazara. A sad ćemo trk do Dubrovnika onoga doba.

Braća Stracimir, Đurađ i Balša Balšić tada vladaju Zetom i śevernom Albanijom. Sa Dubrovnikom održavaju odlične odnose. Kotor se 1370-te, čim je oslabila moć cara Uroša (srpskog) oslobađa od srpske države i pripaja ugarsko-(mađarsko)-hrvatskom kralju I Ludoviku. Nakon smrti Uroševe srpska se država, doslovce,raspala. U tim trenucima Đurađ Balšić prisvaja Trebinje, bokešku župu Dračevicu i Konavle. Odmah su mu Dubrovčani počeli plaćati svetodimitarski danak, kao znak saradnje i potčinjenosti, ali to će trajati samo do 1377-me godine, kada dolazi do pobune u Dračevici i Konavlima, pa će onaj dohodak Dubrovčani plaćati Tvrtku, bosanskom kralju.

Ono što je važno za ovu priliku je činjenica, da se Đurađ Balšić proširio i na albanski drač i stekao titulu duke dračkog.

Velikosrpska laž je da je Vuk Brankvić izdao kneza Lazara u kosovskoj bici. Nije, nego se borio kao vitez. Ali, kosovska bitka je izgubljena, i što radi Vuk Branković? Evo ovako – ima namjeru da spasi svoje blago tako da ga pohrani u Dubrovnik, te da na isti način spasi sebe i porodicu.U tom smislu šalje 1390-te svog poslanika u Dubrovnik da to kod kneza dubrovačkog ostvari.Ovome to polazi za rukom. Dubrovčani su odmah izdali ispravu kojom Vuku Brankoviću, ženi mu Mari (Lazareva šćer) i sinovima mu: Grguru, Đurđu i Lazaru, garantuju da će u svako vrijeme primiti njihovo blago, ali i njih. Dubrovčani im poručuju da, ako požele u Dubrovnik sagraditi pravoslavnu crkvu, to mogu i uraditi!

Vuk umire 1398, a Turci njegove zemlje daju Lazarevom sinu, turskom vazalu Stefanu, a mali dio ostavljaju Vukovoj đeci.

Sve gornje je napisano kako bi se potvrdilo da je o svemu ostala dokumentacija u dubrovačkom arhivu. Vidimo da se radi o jednom jedinom doslejeniku i njegovoj porodici, ali je notirano. Tako prođe Vuk Brankvić kod Dubrovčana, ali su ovaj slučaj još notirali kako Stambol, tako i Mleci (Venecija), tako i Kotor, i drugi. A kako je moguće da, o navodnom doseljenju hiljada Srba u Crnu Goru, po kosovskoj bici, ne ostade ni traga ni glasa u dokumetima, sve do pojave Garašnina, kad se razvi i „glas“ i „trag“? Zar Balšići ne bi dokumentovali doslejenje Srba, ta radi se o   h i lj a d a m a? A Stambol? A Mleci – Venecija? A Beč? A Pešta? A Zadar? A Split? A…?

Bi, kako ne bi, bio bi to isuviše krupan i masovan događaj, sa velikim političkim i vojnim posljedicama, da bi se o njemu – ćutalo. A niđe nema ni jednog jedinog – dokumeta! Zašto?

Nikakvog doseljenja bilo nije…

Slavko Perović, 1. 4. 2013.

TEKST ZAHVALNOSTI MIROSLAVA ĆOSOVIĆA SLAVKU PEROVIĆU

miroslav

Miroslav Ćosović

Zahvaljujem gospodinu Slavku Peroviću na lijepim riječima!

Svi znamo da je mnogo Crnogoraca naćerano od strane SPC i SANU da neprestano razmišljaju o svom porijeklu i identitetu, zato što nas ideolozi Velike Srbije neprestano, svakodnevno ubjeđuju da smo Srbi. Tako sam i ja naćeran da evo više od 20 godina razmišljam o porijeklu i identitetu Crnogoraca. Ono što mi je isprva bila zabava, htio sam da ispitam porijeklo Crnogoraca iz radoznalosti, kasnije je preraslo u pasiju. Iz te strasti je proistekla knjiga koju sam u februaru objavio.

Da sam znao da je etnoistorija koju sam učio u komunističko-bjelaškim udžbenicima prevara, davno bih se i formalno obrazovao kao istoričar. Ali tek pošto sam na internetu našao ogromnu biblioteku istorijskih izvora, kao i istorijske literature, počeo sam da shvatam našu etnoistoriju. Razumio sam da se sa ogromnim brojem istorijskih izvora crnogorski naučnici nikada nijesu sreli. Mislim na istorijske izvore koji tretiraju srednji vijek. Poslije jednog predavanja pitao sam Živka Andrijaševića – imamo li mi nekog istoričara specijalizovanog za srednji vijek, specijalizovanog za Vojislavljeviće, Balšiće, Crnojeviće… Uz osmjeh mi je rekao – “nemamo nijednog i nema ga na vidiku”. Dakle nemamo nijednog istoričara niti smo ga ikada imali, koji zna latinski, staroslovenski (eventualno još npr i starogrčki) i koji bi pretražio arhive: Dubrovnika, Zadra, Venecije, Vatikana, Budimpešte, Barija, Ankone, Milana, Pariza, Budimpešte, Firence, Beča… Takve naučnike naravno imaju i Srbi i Hrvati, zato su oni i pisali istoriju ovih prostora kako im je bilo volja. Što se tiče Crne Gore, naša etnička slika je ista kao i u 15. vijeku. Nikakvih etničkih promjena od 14. i 15. vijeka do 1945. na teritoriji Crne nije bilo, jer niko ne ide da se naseljava među puku sirotinju, među ljude koji umiru od gladi. Prema tome onaj istoričar (profesionalac kojega nemamo), koji se bavi srednjim vijekom i koji kaže – mi smo to bili u 15. vijeku, to automatski znači da smo mi potomci tih istih ljudi iz 15. vijeka – srednjevjekovnih Zećana.

Prvi put sam u životu čuo izričitu tvrdnju da Crnogorci nijesu nikakav pokosovski zbijeg od Slavka Perovića, koji je to izgovorio u Skupštini Crne Gore, neđe 1991. godine, kada je rekao, otprilike po śećanju kazujem: “Nema nikakvih dokaza da su Crnogorci doseljenici poslije Kosovskog boja, ne postoji nijedan jedini dokument koji bi tako nešto potvrdio, ne postoji ni u jednoj crkvi neki takav dokument…” Pažljivo sam pratio u narednom periodu reakcije Srba iz Crne Gore na tu tvrdnju i ništa se nije desilo, samo su odćutali. Zaključio sam da je istina što gospodin Perović tvrdi, a poslije, kad sam se detaljno bavio time, potvrdile su se te riječi Slavka Perovića.

Samo prije 20 godina osim za specijalizovane naučnike, za sav ostali narod – informacije, izvori o prošlosti Crnogoraca bili su nedostupni. Danas na internetu imate naučne časopise iz 19. vijeka u kojima su objavljivani izvori, do kojih dođete za par minuta… o tome ste mogli samo da sanjate prije 20 godina.

Što se tiče moje knjige, postavio sam je na malo drugačijim osnovama nego što su to do sada radili crnogorski naučnici. Naime, iako su mnogi od njih uradili velike stvari, oni su se skoro uvijek bavili porijeklom i identitetom Crnogoraca, a nikada (ili skoro nikada) Srba, ja smatram da je nemoguće razmatrati jesu li Crnogorci Srbi ili nijesu (tema koja nam se stalno nameće), tako što će se pričati samo o Crnogorcima. Ja sam bar pola knjige posvetio tome – ko su Srbi, koje je njihovo porijeklo, identitet, kultura.
Današnji Srbi su uzeli ime po srednjevjekovnim Srbima koje su Turci davno uništili, pravi naziv za današnje Srbe je Novosrbi, čitava Srbija je useljenička zemlja, naseljena u posljednjjih 250 godina. Nemanjićki Srbi su iz Srbije nestali još polovinom 18. vijeka. Nestali! A glavnina tih srednjevjekovnih Srba uništena je još u 15. vijeku.

Stalno nailazim na nove potvrde onoga što sam iznio u knjizi. U knjizi sam navodio primjere kako su srbizirani razni toponimi po Crnoj Gori. Prije nekoliko dana sam saznao da se selo Srpska u Zeti zvalo i početkom 20. vijeka – SRSKA, a gora pored – Srštanska gora. Pročitajte faksimil iz Glasa Crnogorca od 1. juna 1902. godine:

http://tinypic.com/view.php?pic=2e2jw2p&s=6

Ima još izvora koji kazuju da se selo zvalo Srska, a ne Srpska.

A srpska Wikipedia piše:

“Српска је добила име као етноним народа Срби, који су њени први становници, све до 1945. године када су национално познати као Црногорци.”

http://sr.wikipedia.org/Srpska (Podgorica)

Pozdrav svima i još jednom hvala gospodinu Peroviću na lijepim riječima.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Crnogorska nacija i identitet i označen sa , , . Zabeležite stalnu vezu.