Prof. dr Novak Kilibarda o studiji „Usmena književnost Crne Gore“

Crna Gora nema cjelovitu istoriju svoje književnosti, ali je nedavno dobila prvi segment budućeg štiva koji će dijahronijski obraditi sve književne pojave. Riječ je o knjizi “Usmena književnost Crne Gore” prof. dr Novaka Kilibarde koju je objavio CID. U toj knjizi autor se sintetizovano osvrnuo na crnogorsku usmenu književnost, izbjegavajući terminološke zamke i ograničenja svakodnevice.

starac MilijaU razgovoru s “Vijestima” Kilibarda je otkrio motive pisanja i objavljivanja jedne takve knjige i ukazao na probleme tumačenja usmene književnosti na našim prostorima.

Kako je došlo do objavljivanja rukopisa, je li time prekršen dogovor saradnika na projektu „Istorija crnogorske književnosti“ i u kojoj je uopšte fazi taj projekat?

– Inicijator pisanja Istorije crnogorske književnosti jeste profesor Vojislav P. Nikčević, moj pokojni kolega. I mi smo sarađivali na tome planu i primali neke honorare koji su dolazili od Ministarstva kulture. Bio sam vrlo raspoložen da to radim. Međutim, kako je pobolijevao profesor Nikčević, ja sam ocijenio kako će teško Istorija moći biti objavljena onako kako je zamišljeno i ja sam odradio sasvim normalan posao. Napisao sam šta je trebalo da napišem i knjigu objavio u CID-u, a to ne znači da ovaj rukopis, ukoliko se napišu i drugi segmenti Istorije ne može ući u tu knjigu. Moj dogovor sa profesorom Vojom je ispoštovan, ali kada je on otišao, sumnjam da će taj tekst imati onu fizionomiju koju bi inače imao. Dakle, uzeo sam taj svoj tekst, pridodao mu strogi izbor naučnih radova i napravio jedan, slobodno mogu reći, revolucionarni gest, objavljujući pjesme starca Milije, sa svim pojašnjenjima i komentarima, kako bih i na taj način opomenuo Crnu Goru na nepravdu koju čini prema veličanstvenim stvaraocima. A ima ih nekoliko s današnje teritorije Crne Gore. To su osim Milije, Tešan Podrugović, starac Raško, Stojan Hajduk, Todor Ikov Piper i Avdo Međedović.

Zašto knjiga ne nosi naslov „Crnogorska usmena književnost“, a ne „Usmena književnost Crne Gore“, i koji su to parametri kojima ste uokvirili usmenost u Crnoj Gori?

– Dugo sam ja o tome razmišljao, ali na ovaj način: ako kažem crnogorska, odmah će se naći oni koji će kazati da je riječ o pripadnosti usmene književnosti jednoj naciji. A usmena književnost je imala vrlo složeni razvitak na teritoriji današnje Crne Gore. Recimo, naša bugarštica se razvila u Perastu u vrijeme Mletačke, u periodu od 1420. do 1777. godine, ili sevdalinka, koja je razvijena u muslimanskim šeherima, uvučenim muslimanskim gradovima kakvi su bili Podgorica i Pljevlja. Imamo mi i danas rogobatnosti kod crnogorskih političara o tome ko je Crnogorac a ko Srbin. Usmena književnost na teritorijama jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati, Muslimani, alijas Bošnjaci, jeste duhovna kategorija koju je vrlo teško razdijeliti na nacije. U jednoj Hrvatskoj je zapisana pjesma „Smrt majke Jugovića“, a prvu bugaršticu koju imamo je zapisao Petar Hektorović. Naslov „Usmena književnost Crne Gore“ odnosi se na činjenicu da sva usmena književnost u svojoj složenosti koja se razvijala na današnjim teritorijama Crne Gore jeste usmena književnost Crne Gore, a konkretno se možemo pozabaviti i time šta je crnogorska, dakle nacionalna usmenost. Recimo, drugi repertoar deseteračke usmene epike, koji je apsolutno crnogorski, jer je nastao pod uticajem usmene poezije Petra I i Petra II, kada će i prestati spontani razvitak usmene poezije, a spontani razvitak na našem terenu predstavljaju jedan starac Milija ili Avdo Međedović. Prema tome, vrlo je adekvatan naslov „Usmena književnost Crne Gore“, a onda tamo imate sve po odjeljcima, o tome kakve su doprinose dale pojedine teritorije razvoju usmenosti.

Nedavno je jedan od poslanika crnogorske Skupštine negativno okarakterisao svrstavanje starca Milije u crnogorske pjesnike-pjevače. Na osnovu čega obavljate tu vrstu selekcije?
– Taj u Skupštini koji je to rekao, a slušao sam ga, i smijao se naglas, to je po struci ljekar. Bio je jedan zažeti Srbin u Narodnoj stranci. I možete misliti koliki je to intelektualni nivo, kada je uzeo da govori o onome o čemu ništa ne zna. To bi isto bilo kao kad bih ja uzeo da govorim o vaskularnoj medicini…

A kada bi me neko zadužio da na televiziji analitički saopštim svoje uvjerenje koji je najuzvišeniji pjesnik koji se ikada rađao na jeziku kojim govore ovi narodi, postarao bih se da pokažem da je to starac Milija. On je porijeklom iz Rovaca i kao mator čovjek prebjegao je u Srbiju. Mi imamo u njemu, popularno rečeno, i jednoga Dostojevskoga u usmenoj književnosti, a mislim na poniranje u fluidne slojeve ljudske duše. Pa i Vuk je zapisao kako je od đetinjstva slušao pjesme o ženidbi Maksima Crnojevića, ali da mu se nijedna nije bila dopala u toj mjeri da bi je zapisao, sve dok je nije čuo od starca Milije. E ni pomena o tome da se starcu Miliji dodijeli ulica, ili spomenik u Kolašinu.

Na koji se način Avdo Međedović odbranio od uticaja imitativne poezije?

– Avdo je imao sve uslove za to. Prvo, on je bio nepismen. Pribrao je i smjestio u svoju memoriju pjesme o muslimanskim junacima dok je bio dječak. Onda će biti turski asker oko devet godina, a kad se tursko carstvo povuče sa Balkana, on će doći pod svoj Obrov u, takoreći, šuplju kolibu. Imao je svu poetiku usmene književnosti u svojoj glavi, a nosio je žal za carstvom kojem je pripadao. Pa čuvši jednu pjesmu od mesara, „Ženidbu Smailagić Meha“, koja je bila objavljena u nekoliko stotina stihova, razvije je u ep od 12.311 stihova. On je tu sastavio vjekove, vremena. Avdo je po svemu tome ne imitativan, nego elementaran.

– Televizija Vijesti mi ponudi da govorim o značajnim događajima i ličnostima iz crnogorske istorije i kulture. Htio sam da govorim o starcu Miliji baš u Kolašinu, i to u hotelu „Bjanka“, hoteći i na taj način da skrenem pažnju i na Miliju i na Kolašin. Na pitanje da li razgovor možemo obaviti tu, u foajeu, radnica je nakon konsultacije s direktorom kazala da to ovaj ne dozvoljava. A ne dozvoljava, jer nikada nije čuo za starca Miliju. Starac Milija je od Rovaca, a u Kolašinu ni pomena od njegove ulice, spomenika. Ne mislim ja da taj direktor ima nešto protiv mene, nego je on mislio da mi to hoćemo da govorimo o nekakvom šverceru Miliji…

Vladimir Vojinović

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo i označen sa , , . Zabeležite stalnu vezu.