Novak Kilibarda: Velikosrpska ofanziva ne prestaje

Bilo je samo pitanje vremena kada će pojedini profesori Studijskog programa crnogorski jezik i književnost javno ispoljiti svoje nezadovoljstvo Pravopisom i Gramatikom crnogorskog jezika, koje se moglo naslutiti kroz sporadične medijske izjave. Nakon simpozijuma, pokrenuta je prava lavina napada na Institut crnogorskog jezika, na njegove članove, na autore Pravopisa i Gramatike.

Dr Novak Kilibarda i Slavko Perović

Dr Novak Kilibarda i Slavko Perović

Uslijedila je i polemika sa ministrom prosvjete i sporta Slavoljubom Stijepovićem, koji je profesorkama nikšićkog fakulteta odgovorio da je simpozijum imao za cilj da „javnosti predoči šta crnogorski službeni jezik jeste i da se stručno obrazloži da on zadovoljava potrebe svih crnogorskih građana“. U odgovoru Ministarstva se podśeća da su na simpozijum pozvani i profesori studija crnogorskog jezika, ali da su oni odgovorili da im na „tom skupu nije mjesto“.

Dešavanja na Studijskome programu za Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti nijesu iznenađenje za profesora Filozofskog fakulteta dr Novaka Kilibardu.

– Od Podgoričke skupštine 1918. godine, kada je hiljadugodišnja Crna Gora ukinuta kao država, ne prestaje svetosavski unitarizam da dokazuje da se spartansko srpstvo najcjelovitije uobličilo u Crnoj Gori. Jednako klerikalci, akademici i političari od tada vode za nos široke narodne slojeve dokazima da je srpstvo od iskona sazrijevalo u Crnoj Gori. No, ne treba zbog toga srbijanske velikosrbe psovati, zato što oni tu svoju asimilatorsku radnju stalno izvode uz pomoć uslužnijeh Crnogoraca – kaže dr Kilibarda.

Metaforično kazano, ističe naš sagovornik, nikad Srbija nije udarila aperkat u crnogorsku vilicu srbijanskom no vazda crnogorskom uslužnom rukom.

– Nekad su se poslužili Svetozarom Tomićem, nekad Markom Dakovićem, jednom su povjerovali da će to uraditi s Novakom Kilibardom, a danas udaraju i kroše i aperkat hordom anticrnogoraca kojijem su idoli Amfilohije Radović i Matija Bećković. Poništavatelje crnogorskoga imena i jezika ne nervira činjenica što šačica obrazovanijeh lica zna u čemu se sastoji velikosrpska, odnosno anticrnogorska propaganda. Njima je glavno da zavode, odnosno vode za nos, široke narodne mase, koje ne poznaju osnovne činjenice iz istorije Crne Gore – poručuje profesor Kilibarda.

Komentarišući naše pitanje o napadu na crnogorski jezik, na njegovu negaciju, koja dolazi prije svega sa studija za srpski jezik i književnost, profesor Kilibarda kaže da je „pročitao u jučerašnjoj i današnjoj Pobjedi napad na Institut za crnogorski jezik i na dr Adnana Čirgića“, i da ga je bilo „stid od takvoga napada“.

– Prvo, tamo se neistinito kazuje da postoji na Filozofskom fakultetu Institut za jezik i književnost. Drugo, naglašava se broj doktora nauka i magistara kao dokazna činjenica da je tamo već oformljen teren za naučna postignuća. Pa zaboga, doktorati i magistrature samo su diplome, odnosno školska priznanja da je dato lice osposobljeno da se bavi naukom. A poznato je, otkad doktorati postoje, da nije datome licu trebalo potpisivati doktorsku diplomu ako to lice barem za pet godina naučnijem postignućem ne nadmaši svoj doktorat. A đe su naučna postignuća onijeh dama koje su se onako halapljivo okomile na Čirgića?

Ne pominjući mu ime, čak ga nazivaju dželatom, podrazumijevajući mogućnost da običan građanin, kome je Amfilohije idol vjerski i etički, zaključio da samo ime Adnan posvjedočava mogućnost da je to lice dželat koji se ustremio na srpstvo i unitarno svetosavlje. A mačku o rep treba objesiti to što je taj Čirgić, taj „poturica“ iz Podgorice, taj cikotićki „Turčin“, obradio njeguški govor i objavio rječnik crnogorskoga kraja iz koga je Njegoš ponikao – naglašava dr Kilibarda.

Našem sagovorniku je, kako kaže, beskrajno čudno to što protivnici crnogorskog jezika ne uzimaju u obzir činjenicu da su vrhunci crnogorskoga književnoga duha ostvareni na crnogorskom jeziku za koji je sada pripremljen pravopis iza koga stoji Ustav Crne Gore.

Doktor Kilibarda nastavlja:

Śetimo se samo ovijeh djela: Ženidba Maksima Crnojevića, Marka Kraljevića i Musa Kesedžija, Zidanje Skadra, Ženidba kralja Vukašina, Čovjek – paša i Mijat čobanin, Smrt Nikca od Rovina, Batrić Perović, Poslanica Petra I, Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Balkanska carica. Śetimo se činjenice da je Vuk Karadžić, taj Drobnjak porijeklom, ostvario svoju slavu pred Evropom pišući jezikom protiv koga se danas zauzimaju dame-naučnice s Filozofskog fakulteta iz Nkšića. Zašto im bodu oči glasovi ś i ź , koji je žive i danas punijem životom na širokijem prostorima Crne Gore, to mojoj skromnoj inteligenciji ne može biti jasno.

Bez velike svetosavsko-unitarističke i amfilohijevsko-beogradske propagande ne bi se moglo dogoditi da Rajka Glušica ovako završava svoj napad na Institut za crnogorski jezik. Nekadašnja moja uzrona studentkinja veli: ,,Kako je crnogorska aktuelna jezička politika, vođena diletantima, ekstremno nacionalistička, a podržava je i sprovodi Vlada preko svog Ministarstva prosvjete i sporta, onda ta Vlada i ne shvata karakter i pogubnost takve jezičke politike, ili joj ona po svom karakteru odgovara. Ako se po jezičkoj politici procjenjuje najmlađa evropska država, nameće se zaključak da se ona, na putu ka Evropi, pretvara u nacionalističko čudovište i da joj takvoj u društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta“.

Rajka, nije Crne Gora najmlađa evropska država. Ta država, koja je tri puta mijenjala ime, pobijedila je u boju protiv moćne Vizantije na Tuđemilu 1042. godine. Ali, izgleda treba srušiti znak te njezinje pobjede, isto onako kao što joj treba zatrijeti njegoševski jezik.

Ko to od običnih građana zna da je Nemanja, župan ne Srbije nego Raške, ognjem i mačem osvojio Crnu Goru, odnosno Zetu? Ko zna da je srpski despot Đurađ Branković poslao 1.500 elitno naoružanijeg konjanika da pomognu Turcima da osvoje vizantijski Konstantinopolj? Ko zna da je srpskom kralju Stevanu Provjenčanome papa dao kraljevsku krunu? Prekjučerašnje rušenje obeliska na Tuđemilu duboko je isplanirano s namjerom da se zatru veliki koraci iz istorije Crne Gore, kakav je pobjedonosna bitka na Tuđemilu 1042. godine. Trebalo bi zapitati Amfilohija i književnika Matiju zašto se u Gorskom vijencu, đe se pominju i muslimani i katolici kao borci protiv Osmanlija, ne pominje Sveti Sava. Prema tome, ofanziva velikosrpska na crnogorski jezik i crnogorsku istoriju samo je nastavljena garašaninovske uobičajenosti koja nikad ne prestaje.

Na tzv. Crnogorskoj katedri za jezik i književnost u Nikšiću ima jedna profesorica čiji je otac iz okoline Nikšića, dama koja je diplomirala na Filzofskom fakultetu u Nikšiću, a koja i svoja predavanja i radove koje objavljuje ostvaruje dosljednom ekavicom. Ta činjenica navodi na uzvike: Bravo Srbijo, bravo Amfilohije, bravo Matija! A takva mogućnost ostvarljiva je u Srbiji koliko bi bila ostvarljiva moja pomisao da postanem kineski car. Sama profesorska elita na Katedri u Beogradu na kojoj sam studirao bila je iz Crne Gore. Tu su bili Radosav Bošković, Mihailo Stevanović, Radomir Aleksić, Radovan Lalić, Miljan Mojašević, Nikola Banašević i dr. Svi zadržali akcente iz svojijeh plemena, a svaki čisti ekavac. Razumije se, na tome treba čestitati Srbiji, a pitati Crnogorce što se tako ponašaju.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Ostalo. Zabeležite stalnu vezu.