Gorski vijenac na čistom crnogorskom jeziku – onako kako je Njegoš govorio!

Važna napomena prije čitanja članka: 

Gorski vijenac nije „preveden“ na crnogorski, kako to srpski mediji
zlonamjerno tvrde. To bi bilo samo sobom nemoguće jer je Gorski vijenac napisan na crnogorskome jeziku, bez obzira na to što ga je Njegoš iz političkih razloga svog doba nazivao drugim, srpskim imenom. Neko svoj jezik kojim piše i govori može nazivati kako god hoće, ali objektivna lingvistička mjerila su ta koja određuju o kom se jeziku radi. 
Njegošev jezik
je crnogorski, što dokazije i činjenica da je Gorski Vijenac u Beogradu 1927. preveden na srpski jezik!

155724_164064880299169_3335541_n
G. Milićić nije Gorski vijenac „prevodio“, već je na njega primjenio pravila moderne crnogorske ortografije, što nije ništa neobično, jer se ortografske redakcije Gorskoga vijenca vrše decenijama. Da nije tako danas bismo još uvijek čitali ГОРСКИЙ ВИЕНАЦЪ! – neka vas uvjere ovi faksimili. Njegoš je, kao i SVI Crnogorci, koristio u govoru foneme Ś i Ź, i nije govorio, napr. „sjedi“ i „izjelica“ već >śedi< i >iźelica<. Odgovarajuća slova za ove glasove tada nažalost nijesu postojala, i Njegoš je bio naprosto primoran da koristi nejotovane grupe „sje“ i „zje“, čime je djelo gubilo na prirodnosti. Danas, na sreću, imamo odgovarajuća slova koja bi i Njegoš upotrebljavao da su u njegovo doba bila dostupna, tako da možemo Gorski vijenac čitati onako kako su ga sam Njegoš i stari Crnogorci čitali!

Prvi put je u istoriji pravilo piši kao što govoriš i čitaj kako je napisano primjenjeno na Gorskome vijencu!

Njegošev „Gorski vijenac“ prilagođen je modernoj ortografiji crnogorskoga jezika, ustanovljenim novijem Ustavom Crne Gore.

Priređivač novog izdanja toga slavnoga djela je profesor filologije i književnosti Božidar Ilijin Miličić, književni kritičar, novinar i publicist. Propratni tekst uz Njegošev ep napisao je prof. dr Novak Kilibarda, istoričar književnosti.

Miličić je rekao agenciji Beta da je u „Gorski vijenc“ unio ortografska pravila crnogorskog jezika. On je intervenisao na stotinak mjesta u Njegoševom djelu, tako što je, u određene riječi unio dva slova crnogorskoga jezika – ś i ź.

Na primjer, pošto u uvodu „Gorskog vijenca“, u Posveti prahu oca Srbije, na jednom mjestu stoji ekavska riječ „ovde“ („…ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu…“), Miličić je, umjesto toga, stavio „ovđe“, jer je Njegoš tako govorio.

Izmjena je napravljena, recimo, i u stihu „da posiječem Turke izjelice“, tako da on sada zvuči neuporedivo prirodnije i uvjerljivije za jezik Crnogoraca: „da pośečem Turke iźelice“.

I Kilibarda u propratnom tekstu objašnjava da je Njegoš svoje rukopise davao saradnicima koji su ih prepisivali, a među njima i Miloradu Medakoviću. U tom prepisivanju, kako je Kilibarda objasnio, došlo je do zamjene „ovđe“ sa „ovde“ jer je, kaže, Njegošev rukopis bio vrlo nečitak.

U samom prepisvanju, prema Kilibardinom objašnjenju, došlo je do nedosljednosti i neujednačenosti u „Gorskom vijencu“.

Kilibarda je uz novo izdanje „Gorskog vijenca“ napisao da bi se, radi poštovanja pravila crnogorskoga jezika, „potrebno je primijeniti ih u najuzvišenijem književnom djelu tog jezika“ – u Njegoševome „Gorskome vijencu“.

Miličić je za redigovanje „Gorskoga vijenca“ koristio izdanje beogradske „Prosvete“ i cetinjskog „Oboda“, s polovine 20. vijeka, za koje su predgovor napisali lingvisti Radosav Bošković i Vido Latković, obojica iz Crne Gore.

Za Njegoša, slovne grupe „SJ“ i „ZJ“ bile su uglavnom digrafi, tj. predstavljali su po jedan (ś ili ź), a ne po dva fonema (s-j ili z-j), slično današnjim latiničnim dvoslovima LJ, NJ i DŽ. Jedinstveni monografi za ś i ź nijesu postojali u Njegoševo vrijeme, pa je crnogorski velikan morao napisati, napr. „da posiječem Turke izjelice“, iako je on svoj dotični stih, kao i svi Crnogorci, izgovarao – „da pośečem Turke iźelice“.

 

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Crnogorski jezik i označen sa , , . Zabeležite stalnu vezu.